Ove se godine, po želji pape Franje, na treću nedjelju liturgijskoga vremena »kroz godinu« prvi put u povijesti slavi Nedjelja Božje riječi. Nakon što je u Glasu Koncila u prethodna dva broja prikazan Papin motuproprij »Aperuit illis – otvori im« te je ukratko iznesen kratki podsjetnik na mjesto Božje riječi u liturgijskom slavlju, činilo se prikladnim iznijeti još neke elemente koje vjernik mora imati na umu kad čita Božju riječ.
Papa u motupropriju kaže da je Biblija knjiga Božjega naroda, tj. Crkve, stoga je neprimjereno da postane monopolom izabranih elita. Taj problem nije nov. Poznato je da je u povijesti Crkve bilo razdoblja kad se »običnim« vjernicima nije preporučivalo čitati Bibliju jer bi je mogli pogrješno tumačiti te time doći u sukob s pologom vjere, s katoličkom dogmom. Danas taj strah nije toliko izražen, ali su pojava i razvoj povijesno-kritičke metode pokazali da je Biblija vrlo kompleksna stvarnost te da nipošto nije lako točno dokučiti »što je pisac htio reći« – u određenom razdoblju, u određenim povijesnim okolnostima, pomoću riječi kojima se izrazio, a koje su opet imale svoju povijest značenja. Učiteljstvo Crkve kaže da je povijesno-kritička metoda nuždan korak (iako se kod nje ne smije zaustaviti) za razumijevanje Biblije kao Božje riječi, baš zato što je Bog ušao u stvarnu ljudsku povijest i u njoj ljudskim jezikom govorio. Ukratko, opet postoji opasnost da Božja riječ ostane u krugu suvremenih »pismoznanaca«, onih koji su kadri dokučiti čitav kontekst određenoga biblijskoga teksta, a onda i njegovu poruku.
Problema je svjestan i dr. Ivica Čatić, izvanredni profesor Svetoga pisma Novoga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. »Veoma je lako u Bibliji nešto krivo shvatiti i zaključiti. Ona je, poglavito Stari zavjet, knjiga koja u sebi zapravo sadrži sve: povijest, kulturu, znanost, kolektivno pamćenje, folklor židovskoga naroda i drugo. Pisana u drugom vremenu i mentalitetu, svojim izrazom i načinom razmišljanja znatno je udaljena od našega načina izražavanja i razmišljanja«, kaže sugovornik. Iznosi neke prigovore koji su često u optjecaju: Kakav je to biblijski Bog koji gaji ljubomoru na svoj izabrani narod? I zašto bi uopće jedan narod bio izabran? »Našemu mentalitetu, koji voli definicije i jasne tvrdnje, Biblija je umnogome izazov ne samo zbog načina izražavanja i razmišljanja, nego i zbog činjenice da je i ona angažirana, da su njezini redci često polemiziranje, napor da se slušatelj/čitatelj pridobije za određenu vrijednosnu orijentaciju. Stoga je potrebno mnogo truda da bi se proniknulo u elemente nužne za shvaćanje pojedinoga teksta«, kaže dr. Čatić.
Pogrješno bi, međutim, bilo zaključiti da sugovornik pripada među zagovornike elitističkoga pristupa Svetomu pismu, odnosno da nije na tragu pape Franje koji je ustanovio Nedjelju Božje riječi kako bi u vjernika porasla svijest koliko je važno zajednički na liturgijskim slavljima i osobno izvan njih hraniti se Božjom riječju. »Netko se rađa u vjerničkoj obitelji, nekoga će na vjeru privući glas u njegovim dubinama, nekoga Isus u Presvetom Sakramentu (kao što je, primjerice, bio slučaj s francuskim novinarom i publicistom Andreom Frossardom), nekoga živi primjer vjere osobe koju je susreo. No smatram da je za rast svačije vjere, za čovjekov napredak u shvaćanju božanskih istina i upoznavanja njegova bića prijeko potrebna Božja riječ, njezino upoznavanje i ulazak u njezine dubine. Dakle, u kasnijim stadijima svaki tip vjere ipak traži Božju riječ. Pa makar samo jednu rečenicu, kao neki glasoviti svetci – poput sv. Antuna pustinjaka – ali rečenicu koja je dokraja shvaćena i dokraja življena«, kaže sugovornik.
Na primjedbu da vjernički način čitanja Biblije nije jedini mogući način sugovornik daje podosta diferenciran odgovor. »Biblija je zapravo višeslojno djelo, moguće je čitati je s književnoga, povijesnoga, arheološkoga, etnološkoga i mnogih drugih motrišta.« Jedno motrište posebno ističe: »Zbog njezina nemjerljiva doprinosa razvoju zapadne kulture u mnogim se sredinama ona čita i proučava s nakanom da se bolje razumije duh i misao zapadnoga čovjeka, stasaloga na judeokršćanskoj baštini.« Premda sugovornik to izrijekom ne kaže, iz njegovih se riječi čini da potpuna ravnodušnost prema vjeri nije posve primjeren način pristupanja Bibliji. »Uvijek, međutim, ostaje činjenica da je Biblija prvotno pisana kako bi očuvala sjećanje na Božja djela i kako bi stoga bila poticajem rastu vjere. Pisana je iz vjere za vjeru. Bilo da govori o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, uvijek želi slušatelju/čitatelju približiti Boga i njegovo djelovanje kako bi mu omogućila ući u odnos s njim – odnos koji nazivamo vjerom«, kaže dr. Čatić.
U pitanju o čitanju Biblije bez vjere sugovornik je našao poticaj da progovori o vjerničkom čitanju. Takvo čitanje, smatra dr. Čatić, »ipak nije samo još jedno među mnogim drugim mogućim pristupima«. »Onaj tko se, primjerice, zanima za razvoj bioloških znanosti ne mora nužno pratiti opise ratova koje donosi Biblija ili podatke o tadašnjoj ekonomiji itd. No vjerničko čitanje nužno zahtijeva razumijevanje svih elemenata nekoga teksta da bi se moglo ući u dubinu njegove poruke. Ono mora razumjeti i što je oblak koji će zasjeniti Blaženu Djevicu Mariju (Lk 1) ili što je sjeme u Isusovoj prispodobi o sijaču (Mk 4), a što u Pavlovu govoru Korinćanima o uskrsnuću (1 Kor 15). Ako Izraelcima Bog obećava da će im dati zemlju kojom teče med i mlijeko, čitatelj mora razumjeti u čemu se sastojala grješnost Kanaanaca kojima se ta zemlja oduzima i nad kojima treba biti izvršen herem. Inače ne će uočiti i dovoljno vrjednovati Božju pravednost koja će kasnije i Izraelcima zaprijetiti oduzimanjem te zemlje, zbog njihovih grijeha. U suprotnom bi čitatelj, umjesto da se nađe pred pravednim Bogom, mogao dobiti osjećaj da se nalazi pred okrutnim i bešćutnim Bogom«, kaže dr. Čatić.
Drugim riječima, jednako kao što Kristovi učenici, djeca Crkve, prihvaćaju da se sam Bog objavio u malenom djetetu i u sablazni križa, jednako tako prihvaćaju da je Duh Sveti na otajstven, čudesan način – ne silom, ne tako da bi im diktirao iz stupa od munja i oblaka – nadahnuo svete pisce da ograničenim ljudskim jezikom izraze Božje istine. I u tom istom duhu Kristova Crkva tumači njegovu riječ. Stoga na pitanje što je u Svetom pismu ljudsko, a što božansko, dr. Čatić odgovara da je ono »riječ Božja u riječi ljudskoj, točno i jezgrovito rečeno«. »Božja vječna misao silazi u našu povijesnu, ograničenu stvarnost preko konkretnih, ograničenih ljudi. Zvuči kao bajka, kao nemoguć proces. Ipak, tko se trudi proniknuti u biblijski tekst uviđa da je upravo tako.«
Tu navodi neke slučajeve u kojima se različiti biblijski izvori u potpunosti ne podudaraju, ili su u očitu raskoraku. »Očito je da su sveti pisci zapisali ono što je do njih došlo, iako su možda i u trenutku pisanja bili svjesni postojanja drugačijih verzija istih događaja (usmena je predaja, naime, u mnogim slučajevima postojala prije zapisivanja). Ovdje do izražaja dolazi ono ljudsko, ograničenost pamćenja, nepreciznost u prenošenju predaje i slično«, kaže sugovornik. I svjedoči kako se i na tom polju otkriva Božja snaga koja se u izvođenju silnih djela služi nesavršenim. »Osobno sam na početku studija teologije nad tim bio iznenađen. Međutim, kako vrijeme prolazi i čovjek ulazi dublje u poruku, u ono što stoji iza pojedinih izričaja, podataka i nijansiranja, počinje uočavati duboko suglasje na misaonoj, teološkoj razini. Postupno shvaća da svjetlo Božje prolazi kroz osobni pečat svakoga biblijskoga pisca tako da on ostavlja svoj osobni trag, koji je podudaran, ili bolje reći komplementaran s tragom koji će ostaviti drugi sveti autor. Tako mnoštvo biblijskih pisaca postaje svjedočanstvom različitih iskustava Božjega nadahnuća, koje sve aktere upravlja u istom smjeru, iako među njima postoje razlike. To je čudo jedinstva u raznolikosti. Upravo kao što u autentičnim kršćanskim zajednicama ljudi spoznaju da su međusobno različiti, ali su po nadahnuću koje ih vodi međusobno veoma bliski te teže postati jedno s Otcem i Sinom u Duhu«, kaže dr. Čatić.
Jedan od teže razumljivih problema, kad je riječ o Svetom pismu, jest pitanje njegova ispravnoga tumačenja i njegove normativnosti. Naime, Sveto je pismo knjiga Božjega naroda, tj. pripada Crkvi. No to bi moglo dovesti do više nesporazuma: da je Crkva posjeduje kao što posjeduje neki predmet pa s njime čini što hoće, da je tumači proizvoljno, da tumačenje prepusti bilo komu… Dr. Čatić daje podosta slojevit odgovor. »S jedne strane Crkva je ustanovila biblijski kanon, probrala koje su od mnoštva postojećih knjiga nadahnute Duhom Svetim. Gledajući iz toga ugla, neosporno je da ima autoritet i pozvana je biti tumačiteljicom Božje riječi. Tu službu na poseban i obvezujući način izvršava crkveno učiteljstvo«, kaže dr. Čatić. No »s druge strane Crkva uvijek i sama treba biti na oprezu te u svojim tumačenjima ostaviti prostora za Boga, za ono vječno«. Svoje riječi sugovornik potkrjepljuje primjerom: »Sjetimo se starozavjetnoga Joba koji se mučio jer svoju bolest nikako nije uspijevao prepoznati kaznom za grijeh, kako ga je uvjeravalo tadašnje shvaćanje Biblije. A na završetku, iako ga je Gospodin u ponečemu prekorio, ipak je presudio da branitelji tadašnjega službenoga tumačenja Pisma nisu govorili onako pravo kao njegov sluga Job. Iznenađenje? Ne, nego opomena da uvijek treba dati prostora Bogu, njegovu nadahnuću i njegovu vodstvu.«
NASTAVLJA SE
