U odlomku iz Djela apostolskih učenici su okupljeni »zajedno na istom mjestu«. Riječ je o »gornjoj sobi« u kojoj su se učenici nastavili okupljati i nakon što je Isus uskrsnuo. To je ono isto »blagovalište na katu« u kojem je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednju večeru. Prva će se Crkva nastaviti okupljati na tom mjestu, o čemu postoje brojna svjedočanstva crkvenih otaca.
Luka opisuje nešto izvanredno: »šum s neba«, »silan vjetar«, »ognjeni razdijeljeni jezici«. Sve to upućuje na osobit Božji zahvat. Šum i vjetar upućuju na prisutnost Duha Svetoga. Već i sama riječ »vjetar« u grčkom podsjeća na duh, na dah Božji. Bog tim dahom stvara svijet, kao što je to vidljivo u Psalmima: »Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.« Ognjeni jezici koji silaze na prisutne podsjećaju na Izaijin poziv koji je također obilježen izvanrednim događajima: »Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.« Izaija se žali da je čovjek nečistih usana, no tada doleti seraf sa žeravom u ruci kojom se dotiče Izaijinih usta: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« Na to je prorok spreman odgovoriti: »Evo me, mene pošalji.« Moguće je da je Luka imao pred očima tu sliku kad je opisivao silazak Duha Svetoga koji čisti usta učenika, a oni počinju »govoriti drugim jezicima«. Pritom dar govora u jezicima ili glosolalija ima sasvim određenu ulogu da učini razumljivom kršćansku poruku mnoštvu koje se ondje nalazilo, i to »svakome na svome jeziku«. Kasnije, osobito u Pavlovim zajednicama, glosolalija će biti očitovanje Božje slave, no ne će biti svima razumljiva. Luka želi naglasiti da je sada nadvladana ona podjela među narodima koja je davno nastala prilikom izgradnje babilonske kule. Prisutni ljudi čuju apostole kako njihovim jezicima »razglašuju veličanstvena djela Božja«. Na taj način apostoli postaju oni koji će »slaviti njegovo sveto ime, pričajući o veličanstvu djela njegovih«. Tim riječima knjiga Sirahova govori o Božjem stvaranju čovjeka, rabeći nekoliko puta istu grčku riječ koju u Novom zavjetu nalazimo samo u ovom odjeljku prevedenu kao »veličanstvena djela« (grč. megaleia). Na taj način Luka daje naslutiti da se ondje, u »gornjoj sobi«, događa novo stvaranje. Duh koji je nekoć lebdio nad vodama sada lebdi nad početcima Crkve, dok Bog stvara novoga čovjeka koji će proglašavati njegova veličanstvena djela.
Evanđelist Ivan usko povezuje ljubav s darom Duha Svetoga. Učenici su pozvani da ljube Krista i da tu svoju ljubav dokazuju vršenjem njegovih zapovijedi. Na taj se način Isus objavljuje kao Bog čije zapovijedi valja čuvati i vršiti. On kao da ponavlja riječi poznate starozavjetne ispovijesti vjere – »Čuj, Izraele«. I ondje je narod pozvan da ljubi Boga: »Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!«, a tomu je pridodana i zapovijed: »Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.« Kristovi učenici moraju pristajati sasvim uza svog učitelja, a on im zauzvrat od Otca moli »drugoga Branitelja« koji će s njima biti zauvijek. Isus to govori nakon što je učenicima oprao noge, a prije svoje muke i »proslave«. Tako »Duh Istine«, Branitelj, postaje onaj koji će pratiti učenike kroz život kako ne bi ostali »siročad«. Isus može pozivati učenike da ga ljube i da čuvaju njegovu riječ, jer on je jedno s Otcem pa je i njegova riječ zapravo riječ Otčeva. Kako čuvati riječ, kako joj ostati vjeran, a to znači i kako ostati vjeran Isusu i Otcu, učenike će poučavati »Branitelj – Duh Sveti«. On će ih u svemu poučavati i »dozivati im u pamet« sve što im je Isus govorio. Duh će ih voditi u razumijevanju Krista i njegova nauka te im dati da shvate kako to Krist ispunja Pisma, koji je bio smisao njegovih riječi te njegovih djela i »znamenja«. Zato će Prva Ivanova poslanica ponoviti: »Vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate.« Sve je to ostvarivo ako ljube Isusa i čuvaju njegove zapovijedi, od kojih je prva ljubav, kao što to svjedoči ista poslanica.
Čitavo osmo poglavlje Poslanice Rimljanima govori o životu po Duhu koji oslobađa od staroga Zakona. Zapravo, u Duhu je novi zakon života, koji je protivan staromu zakonu grijeha i smrti. Taj stari zakon inzistirao je na djelima »tijela«, kao što su obrezanje i obdržavanje propisa o hrani i obrednoj čistoći. Novi zakon Duha inzistira na nutarnjoj čistoći. Stoga Pavao i kaže: »Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama.« Taj je Duh životna sila koja se hrani Kristovim uskrsnućem i rađa uskrsnućem onih u kojima prebiva. Uskrsnuće kršćana na taj je način usko povezano s uskrsnućem Kristovim te se događa u istom Duhu Otčevu i istom Otčevom snagom. Taj novi život uskrsnulih pripravlja se i na neki način i ostvaruje već u sadašnjem životu: »Ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.« Živjet će jer su po Duhu djeca Božja, nanovo stvorena Kristovim vazmenim otajstvom, novi ljudi i »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi«. Takav život zajedništva u Duhu s Kristom podrazumijeva trpljenje, ali u isto vrijeme i proslavu.
