Izglasavanjem »Sažetka« pod naslovom »Sinodska Crkva u poslanju« završio je u subotu 28. listopada popodne radni dio prve sesije XVI. Općeg redovitog zasjedanja Biskupske sinode na temu »Za sinodsku Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje«. Zajedno sa samim Sažetkom, Tiskovni ured Svete Stolice objavio je rezultate glasovanja za svaki pojedini članak.
Prije samog čitanja teksta potrebno je reći da je za izglasavanje bilo kojeg članka bio potreban konsenzus sinodskih otaca i drugih sudionika Sinode, tj. dvotrećinska većina od oko 350 sudionika s pravom glasa. U tom smislu potrebno je istaknuti da je pročelnik Dikasterija za komunikacije Paolo Ruffini u petak popodne rekao da je u prvotni nacrt dokumenta bilo potrebno unijeti oko 1250 zahtjeva za izmjenama. Drugim riječima, tražile su se formulacije koje bi velikoj većini bile prihvatljive, što pak kasnije otvara put različitim interpretacijama. Osim toga, Sinoda se odvija u dvije sesije. Druga će se održati u listopadu iduće godine, pa sam Sažetak u uvodu za sebe kaže: »On nipošto nije završni dokument, nego oruđe u službi razlučivanja koje će se nastaviti.«
U uvodu se još pozitivno vrednuje do sada prijeđeni sinodski hod čitave Crkve koji je započeo u listopadu 2021. godine. Također se ističe i koncilsko nadahnuće Sinode o sinodalnosti, ali se sugerira i to da se na temelju Koncila ide i dalje od njega. »Sinodski hod zapravo odjelotvoruje ono što je Koncil naučavao o Crkvi kao otajstvu i Božjemu narodu pozvanome na svetost.
On (sinodski hod) vrednuje doprinos svih krštenika, u različitosti njihovih poziva, boljem razumijevanju i prakticiranju evanđelja. U tom smislu on predstavlja istinski čin daljnje recepcije Koncila, koji produžava njegovo nadahnuće te ponovno lansira njegovu proročku snagu za svijet«, kaže se u uvodu.
Sam Sažetak, također u uvodu, opisuje svoju strukturu: »Tekst je ustrojen u tri dijela. Prvi daje obrise ‘Lica sinodske Crkve’, predstavljajući teološka načela koja osvjetljavaju sinodalnost i na kojima se ona temelji. Ovdje se sinodski stil rađa iz kontemplativnog promatranja Trojstva te jedinstvo i različitost vrednuje kao crkveno bogatstvo. Drugi dio, pod naslovom ‘Svi učenici, svi misionari’, govori o onima koji su uključeni u život i poslanje Crkve te o njihovim odnosima. U tom se dijelu sinodalnost predstavlja prvenstveno kao zajednički hod Božjega naroda i kao plodni dijalog karizama i služba u službi događanja (Božjega) Kraljevstva. Treći dio nosi naslov ‘Tkati spone, izgrađivati zajednicu’. Tu se sinodalnost javlja kao zbir procesa i mreža tijela koji omogućuju razmjenu među Crkvama i dijalog sa svijetom.« Svaki od navedenih dijelova podijeljen je na više poglavlja, a svako poglavlje podijeljeno je na tri dijela: »slaganja«, tj. »čvrste točke« oko kojih postoji konsenzus; »pitanja s kojima se valja suočiti«, tj. područjima na kojima je potrebno »dublje teološko, pastoralno, kanonsko promišljanje«; te »prijedlozi« mogućih putova, od kojih se u samome Sažetku »neki predlažu, drugi preporučaju, a treći snažnije i odlučnije zahtijevaju« – očito prema stupnju prihvaćenosti.
Kad se čita tekst Sažetka, stječe se dojam da sudionici Sinode načelno prihvaćaju njezin duh u gotovo svim velikim temama kojima se bavila. Čini se da su svi osjetili potrebu za više slušanja, više komunikacije, više međusobnog uvažavanja i razumijevanja na svim relacijama u Crkvi, kao i više otvorenosti za druge, posebno za one koji trpe, bili oni žrtve ratova, klimatskih promjena, siromaštva ili pak negativnih pojava (primjerice spolnih zloporaba) ili skučenosti u samoj Crkvi. No veći broj negativnih glasova, koji kadgod premašuje brojku od 60, posebno kad je riječ o »pitanjima« i »prijedlozima«, sugerira da mnogi u pojedinim točkama ipak vide opasnost od ugroze nekih temeljnih načela na kojima su sazdani Crkva i njezin nauk. Ukupno gledano, Sažetak prve sesije rada Sinode pozdravili su oni koji zagovaraju reforme, kadgod i drastične. Ne da bi bili zadovoljni konkretnim prijedlozima – konačno ionako nije ništa, čak ni ono što će iznjedriti druga sesija, dok to ne prihvati Papa – nego ističu da je sa Sinodom započeo proces koji ide u smjeru koji oni smatraju dobrim. Činjenica jest da su neke teme o kojima su do jučer raspravljali uski krugovi teologa i crkvenih ljudi, sada stekle široko pravo crkvene javnosti. S druge strane, neke sintagme na kojima su mnogi inzistirali, poput akronima LGBT ili ređenja žena za svećenike, uopće nisu spomenute – barem ne izravno.
Tražeći način kako sažeto prikazati dokument koji je već samo po sebi doslovno »Sažetak«, nameću se kao polazište upravo neke od točaka s kojima se nije složilo najviše sudionika i njihovo stavljanje u kontekst. Prva takva točka jest prijedlog u kontekstu sinodalnosti s 26 »ne«: »Čini se da je došao trenutak za reviziju ‘Zakonika kanonskoga prava’ i ‘Zakonika kanona Istočnih Crkava’. Neka se stoga pokrene preliminarno proučavanje.« Prije toga nijedna od brojnih točaka nije dobila više od 20 negativnih glasova, a većinom je »protiv« bilo tek nekoliko sudionika.
Među pitanjima koja se odnose na zajedništvo u Crkvi, ističe se i ovo: »I Crkva je pogođena polarizacijom i nepovjerenjem na ključnim područjima kao što je liturgijski život te moralno, socijalni i teološko promišljanje. Moramo im putem dijaloga upoznati uzroke te pokrenuti hrabre procese oživljavanja zajedništva i pomirenja kako bismo ih nadišli.« Bez poteškoća je prihvaćena većina prijedloga koji se odnose na ekumenizam. No veći je broj sudionika, njih 28, imao problem s tvrdnjom da na temelju krštenja »svi kršćani sudjeluju u ‘osjećaju za vjeru’ te ih stoga valja pozorno slušati, neovisno o njihovoj tradiciji«, s pitanjem da se »dodatno ispita pod teološkim, kanonskim i pastoralnim vidom pitanje euharistijskoga gostoprimstva (‘communio in sacris’)…« te s prijedlogom da se »uključe kršćani drugih konfesija u katoličke sinodske procese na svim razinama«.
U poglavlju o uključivanje različitih karizma i služba u poslanje Crkve, većina je točaka također prihvaćena bez većeg broja odstupajućih glasova. Osim prijedloga prema kojemu se »opaža potreba za većom kreativnošću u ustanovljenju služba na temelju potreba mjesnih Crkava« te prema kojemu bi se »dodatno proširile zadaće uspostavljene službe lektora…, što bi u prikladnim kontekstima moglo uključiti i propovijedanje«. Izraz »homilija« očito je izbjegnut, no teško je ovdje ne prepoznati izlaženje ususret nekih krugova koji traže da laici, uključujući i žene, drže homilije na liturgijskim slavljima.
Ukupno gledano, sinodsko je zborovanje možda više tematiziralo svećeništvo nego pripravni dokumenti, pri čemu se posebno ustraje na odgoju svećenika za sinodalnost, za zajedništvo, za zrelu ljudskost. No nakon Sinode o Amazoniji, i ovoga je puta otvoreno pitanje obveze svećeničkoga celibata.
»Iznesena su različita vrednovanja celibata prezbitera. Svi cijene njegovu vrijednost bremenitu proroštvom i svjedočenjem suobličavanja Kristu; neki pitaju treba li se njegova teološka blizina s prezbiterskom službom nužno u latinskoj Crkvi pretočiti u disciplinsku obvezu, posebno ondje gdje to crkvena i kulturna okruženja čine težim«, kaže se u jednome »pitanju«. Tekstu je 55 sudionika udijelilo ‘ne’.
Kad je riječ o biskupskoj službi, promiče se suodgovornost, takozvani »kružno djelovanje između ‘svih (vjernika), nekih (različitih tijela suodgovornosti) i jednoga (biskupa)’«. Čini se da velika većina sudionika, uključujući i biskupe kojih je na Sinodi bila većina, nema s tim problema, ali broj negativnih glasova upućuje na bojazan da bi se tijela suodgovornosti mogla premetnuti u tijela blokade u vršenju biskupske službe (što se, usput, u nekim mjesnim crkvama već događa, jasno ako se biskup ne sviđa kleričkim i/ili laičkim elitama).
Tema odnosa između ljubavi i istine, odnosno između evanđeoskog zahtjeva da se prihvate svi ljudi i činjenice da se neki zbog svojega stanja u Crkvi osjećaju osuđivanima zbog njezina nauka, provlačila se kroz čitav sinodski hod. Jasno da to pitanje temetizira i sažetak. No 39 ‘ne’ upućuje ipak na problematičnost tvrdnje, primjerice, da su »neka pitanja, poput onih koja se odnose na rodni identitet i na spolnu orijentaciju, na završetak života, na stanja u teškim brakovima, na etičke probleme povezane s umjetnom inteligencijom kontroverzna ne samo u društvu nego i u Crkvi, jer postavljaju nova pitanja«; i da »antropološke kategorije koje smo razradili nisu dovoljne da obuhvate složenost elemenata koji dolaze iz iskustva ili iz znanstvenoga znanja…«.
Uz uistinu mnoge elemente koji neosporno »bruse« osjećaj Crkve za stil koji uistinu odgovara njezinu poslanju, Sinoda je u svojoj prvoj sesiji otvorila i mnoga teška pitanja za čije se razjašnjavanje godina dana čini možda prekratkim razdobljem.
