Dosadašnji program socijalnih reforma bio je usmjeren samo na ublažavanje posljedica loše socijalne i gospodarske politike pa je mirovinska politika postala vrsta socijalne skrbi u smislu izjednačavanja sadašnjih i budućih umirovljenika prema životno dopuštenomu minimumu. Zato postoji opravdana sumnja da će učinci tih reforma otkloniti uzroke socijalne ugroženosti.
Osnovni su pojavni oblici socijalne ugroženosti smanjenje kupovne moći, povećanje troškova života, neprimanje plaće za obavljeni rad, pad zdravstvenoga standarda, zaostajanje mirovina za plaćama, strah od gubitka zaposlenja, nezaposlenost, štrajkovi i javno demonstriranje nezadovoljstva zbog nefunkcioniranja državnih i drugih javnih institucija (pravosuđe, uprava…). Sve to uzrokuje strah od budućnosti, gubitka posla, starosti, bolesti, pa i umirovljenja. Takva strahovanja i nesigurnost uvijek su očevidni pa ih političke strukture ni državna tijela ne bi smjeli previdjeti. Posebni problemi, pa i pogrješke, očituju se u načinu i oblicima registriranja pojavnih oblika socijalne ugroženosti kako bi se skrenula pozornost od drugih sličnih slučajeva. Sugerira se da to nije opća pojava. Skupocjeni automobili, odlasci na skijanja, kružna putovanja i slično samo su privid porasta standarda. Sve si to prosječan građanin kao radnik, namještenik, službenik, učitelj, profesor i brojni drugi ne može priuštiti. Umjesto gospodarskih mjera koje bi otvorile mogućnost novih radnih mjesta i novih pogona, što bi smanjilo nezaposlenost i povećavalo zarade, okrivljuje se nezaposlene da su sami odgovorni za svoju radnu neosposobljenost i neupotrebljivost. Zaboravlja se da najveću odgovornost za nepripremljenost, većinom mlađih, snosi dosadašnja politika školovanja i stručnoga obrazovanja, a za iseljavanje najviše potplaćenost zaposlenika.
Nažalost, usporedo s kritikom vlastitih građana traži se neograničen uvoz strane radne snage, koja sigurno ne će dolaziti iz Njemačke ili Austrije, nego iz susjednih balkanskih država ili udaljenije Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, pa i daljih država. Tko nam jamči da će takvi uvezeni radnici biti školovaniji ili kvalificiraniji od naših, a posebice od onih već iseljenih. Uvezeni liječnici, medicinske sestre, građevinski radnici i slični, koji će pristati raditi u Hrvatskoj za plaće kakve se ostvaruju u Hrvatskoj, sigurno ne će biti kvalitetniji, a po zahtjevima za plaće sigurno će biti jeftiniji. Ako neki i budu iznad prosjeka, ubrzo će otići dalje na zapad. Dakle uvezena radna snaga morat će se doškolovati, a dotle će opći standard nazadovati.
Standardna »sindikalna košarica troškova života« sve je skuplja: poskupljuju komunalne usluge za vodu, telefoniju i čistoću, zdravstveni standard prosječnoga građanina pada, mirovine zaostaju za plaćama i dalje. Mnogi zakoni koji se donose smanjuju ili ograničavaju određena prava za većinu, a istodobno ti isti zakoni proširuju neka prava za određene skupine. Brojna prava ne oživotvoruju se u svakodnevnoj praksi i ostaju »mrtvo slovo na papiru«. Ustavni sud već donosi odluke o odštetama za nerješavanje zahtjeva građana u tzv. »razumnom roku«. U donošenju zakona zaboravlja se da pravo koje se ne ostvaruje ili čije se ostvarenje predugo odgađa nije uopće pravo, nego puka politička parola. Sve to stvara nepovjerenje u državne institucije.
Vlast mora shvatiti da se državna politika, a posebice socijalna politika, ne smije svoditi na socijalnu skrb. Mogu se problemi privremeno rješavati ili ublažavati milostinjama, ali dugoročno treba usmjeravati na takve društvene i gospodarske odnose u kojima će i nekvalificirani ili neškolovani građanin moći redovitim radom zarađivati za dostojan život svoje obitelji barem prema najskromnijoj »socijalnoj košarici«. Za svaku su pohvalu božićna i novogodišnja darivanja potrebitima, posebice djeci i beskućnicima, ali te prigode i nemaju namjeru biti trajna rješenja. Istodobno se pojedine kategorije prisiljavaju na prikupljanje raznih dokumenata i potvrda kojima dokazuju svoj specijalni siromaški, umirovljenički, starosni ili obiteljski status, a to stvara nepotreban nered.
Današnji radnik koji radi a ne prima plaću u sličnom je položaju kao srednjovjekovni kmet jer je neizravno zbog nade da će jednoga dana možda primiti plaću vezan uz poduzeće odnosno poslodavca. Razlika je samo u tome što on ima »slobodu« otići, tj. napustiti posao, ali mu ostaje problem od čega živjeti. Kmet je barem imao zemlju i mogao je potkradati svojega vlastelina, što nažalost radnik nema. Mnogima se čak i uz otpremnine nude sporazumni otkazi. Takvih primjera ima stalno, a posljednji su slučajevi »umiranje« brodogradilišta »Uljanik« i »Treći maj«, nakon kojih slijede rafinerije u Sisku i vjerojatno u Rijeci. Njihove zaposlenike kao ugrožene brojne pojedince i hranitelje obitelji ne upozorava se da će im buduća mirovina biti znatno niža zbog neprimanja plaće ili primanja samo zajamčene plaće. Osim toga prema najnovijim izmjenama mirovinskoga zakona teško će ti radnici moći ispuniti dovoljan mirovinski staž pa će mnogi biti prisiljeni odlaziti u prijevremenu starosnu mirovinu, koja im se dodatno smanjuje, ili tražiti spas u invalidskoj mirovini. Umjesto da ovo božićno i novogodišnje razdoblje bude ispunjeno novim nadama i boljim očekivanjima, vlast je donošenjem reformskih propisa u mirovinskom osiguranju ponudila neizvjesnost i tjeskobu.
