Nedavno je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore iz Tivta u Boki kotorskoj izdalo faksimilom monumentalni rukopisni misal napisan u opatiji sv. Marije na Lokrumu ispred Dubrovnika 1072. uz dvije uvodne rasprave (prvu ispred faksimila dr. Lenke Blechove Čelebić te drugu iza faksimila dr. Sieghilda Rehle) pod radnim naslovom »Kotorski misal svetog Jakova od Lođe«. Izdavač se odlučio pod tim naslovom objaviti djelo na temelju nekoga kulturnoj javnosti nepoznatoga, a u uvodnim raspravama nedokumentiranoga podatka da je misal bio u vlasništvu spomenute nekada postojeće crkve; i da je na jednome mjestu ubilježeno »ex libris« i da je »u vrijeme nastanka te (nepostojeće?) bilješke bio u vlasništvu imenovane crkve svetog Jakova u Kotoru« (Blechova str. 12). Nakon pomnoga čitanja uvodnih rasprava i pregledavanja svakoga pojedinoga lista faksimila nije pronađena ta bilješka, premda je izvjesno da je u nekom razdoblju najkasnije do XV. stoljeća taj misal bio u vlasništvu neke kotorske crkve. To bjelodano potvrđuje natpis na fol 5` uz minijaturu svetačkoga lika koji u izvorniku talijanski glasi »Santo Triphono, martiro glorioso«, koji je napisan u XV. stoljeću kasnom bastardnom goticom. Iz istoga razdoblja, čini se, potječe i upis nadnevka smrti člana ugledne kotorske obitelji Bolica imenom Leone (»Obiit Leone filio Mate Bolize«), i to u razuri teksta »Memento vivorum« kanonu mise na listu 144. Ta dva podatka neosporno pokazuju da je u nekom razdoblju Kotor bio vlasnik toga dragocjenoga kodeksa. Jesu li sva imena pokojnika upisana naknadno u kalendar misala kotorska ili dubrovačka, pitanje je jer postoje slični zapisi imena pokojnika na fragmentima lokrumskoga nekrologa gotovo istim riječima i s mnogo istih imena kao primjerice Daša ili Mazola? To bi trebalo svakako razriješiti.
Posve valja odbaciti »nagađanja« da je rukopis napisan u južnoj Italiji u gradu Bariju (Blechova str.11). Autori uvodnih rasprava bez razloga su uložili mnogo truda pregledavajući objavljene stare kalendare južne Italije da bi povezali kultove talijanskih svetaca s misalom i opravdali svoje nagađanje o njegovu talijanskom podrijetlu. Istodobno su zaobišli sve tekstove koji nepobitno dokazuju da je misal napisan u opatiji svete Marije na otočiću Lokrumu ispred Dubrovnika 1072. godine. Postupci pripisivanja naših srednjovjekovnih rukopisnih knjiga pisanih beneventanom već su poznati. Najprije se kodeks iz Hrvatske nekim nepoznatim načinom otuđi, smjesti u neku slavnu europsku knjižnicu, gdje ga otkriju strani istraživači koji ga, ne poznajući hrvatsku povijest i kulturu, s lakoćom i »povijesno« otuđe iz hrvatske kulturne prošlosti. Kao ogledni primjer može se navesti sudbina beneventanskoga evanđelistara crkve svetoga Šimuna u Zadru koji je još u rukama imao zadarski povjesničar C. F. Bianchi (1809. – 1891.) kad je pisao poznato svoje djelo »Zara christiana«, nakon toga je nestao iz Zadra i pronađen je u istoj berlinskoj državnoj knjižnici, gdje i ovaj lokrumski misal. Tamo ga je »otkrio« J. R. Hespert i proglasio ga godine 1954. »liturgijskim spomenikom južne Italije«; unatoč tomu što se zna da je napisan u Zadru i da sadrži perikope u prijevodu našega zemljaka sv. Jeronima. Slično se dogodilo i s ovim dubrovačkim misalom. Pisci uvodnih rasprava zaobišli su tekstove koji sa sigurnošću pružaju odgovore gdje i kada je lokrumski misal napisan te su pretraživali kalendare i tekstove talijanskih sličnih kodeksa i krivo ubicirali mjesto gdje je napisan, kao i vrijeme kad je ovaj misal napisan. O tom pitanju napisao sam stručni rad koji će uskoro izići iz tiska; a ovo je priopćenje sažetak toga uratka s ciljem da se kulturna javnost obavijesti o važnosti ovoga kodeksa za hrvatsku uljudbu i otkloni »idejno« otuđenje (ono materijalno se već davno dogodilo) od hrvatskoga srednjovjekovnoga knjižnoga fonda, a time i od hrvatske kulturne prošlosti.
Svaki naime rukopisni liturgijski kodeks knjižni je »unikat« i ne postoje, koliko je meni poznato, na svijetu dva posve identična liturgijska rukopisna kodeksa, pa dosljedno tomu ovaj misal nema »brata blizanca«. Iako stare rukopisne knjige slično kao i ljudi naliče jedna na drugu, ipak nisu jednake te kriju u svom liku zorne čimbenike prepoznatljivosti o mjestu i vremenu svoga nastanka.
Za utvrđivanje mjesta nastanka ključni su čimbenici molitveni obrasci sa spomenom naslova nosioca duhovne i svjetovne vlasti i imenima mjesnih svetaca zaštitnika; a za vrijeme nastanka slovčana shema pashalne tablice po kojoj je moguće utvrditi točni datum svetkovine Uskrsa za 532 godine unaprijed. U našem misalu naslovi nosioca duhovne vlasti s naznakom da treba izgovoriti i ime trenutačnoga nosioca toga naslova nalaze se u završnoj molitvi pohvale uskrsnoj svijeći (Exultetu), kanonu mise odmah na početku u obrascu »Te igitur« te sveopćoj molitvi Velikoga petka (samo pape i cara). Imena svetaca zaštitnika zabilježena su u tekstu apologije reda mise te obrascima »Communicantes« i »Nobis quoque peccatoribus«. Te tekstove priopćujem u vlastitom prijevodu:
1. Za naslove obnašatelja vlasti: »Molimo te, Gospodine, da nas svoje sluge, čitavo svećenstvo i pobožni puk skupa s blaženim PAPOM našim (ime) i BISKUPOM našim (ime) i također OPATOM našim (ime) s cijelom REDOVNIČKOM ZAJEDNICOM SVETE MARIJE vazda Djevice u ovim uskrsnim blagdanima uzdržiš u dobru zdravlju. Spomeni se, Gospodine, također sluge svoga CARA našega (ime) i KRALJA našega (ime), kojima udijeli molimo pobjedu i sve koji ti prinose ovu žrtvu hvale obdari vječnim nagradama« (tekst u pohvali uskrsnoj svijeći).
»Tebe dakle, preblagi Oče, (…) molimo i prosimo (…) skupa s tvojim slugom PAPOM našim (ime), i BISKUPOM našim (ime) i OPATOM našim (ime) i sa svim katoličke i apostolske vjere revniteljima« (tekst u kanonu mise).
2. Tekst s imenima mjesnih zaštitnika: »Svemogući vječni Bože, (…) pogledaj blago na me nedostojnog tvog slugu i po zaslugama i zagovoru Blažene i slavne vazda Djevice Marije, blaženog Mihovila arhanđela i svih velikih nebesnika i blaženih mučenika SRĐA i BAKA očisti i operi dušu moju i tijelo moje od svake vrsti grješnosti i grješne sklonosti« (u redu mise).
»Svetkujući i sjećanjem časteći ponajprije spomen blažene i slavne Djevice Marije Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista kao i blaženih apostola Petra, Pavla, Andrije, Jakoba, Ivana, Tome, Jakoba, Filipa, Bartolomeja, Matije, Šimuna i Tadeja, Jakoba, Filipa, Bartolomeja, Matije, Šimuna i Tadeja, Lina, Kleta, Klementa, Ksista, Kornelija, Ciprijana, Lovrijenca, Vincencija, Krševana, Ivana i Pavla, Kuzme i Damjana, SRĐA i BAKA i onih čija se danas svetkovina pred prijestoljem tvoje slave pobjedonosno časti po čitavoj kugli zemaljskoj, i svih svetih tvojih po čijim zaslugama i molitvama dopusti da budemo u svim životnim iskušenjima ojačani tvojom snagom« (u kanonu mise).
»Oslobodi nas, Gospodine, od svih prošlih, sadašnjih i budućih zala po zagovoru Blažene i Slavne vazda Djevice Marije i blaženog Mihovila arhanđela, blaženih Ivana Krstitelja Kristova prethodnika te apostola Petra i Pavla, Andrije i Bartolomeja, kao i blaženih priznavalaca ILARA, MARTINA, JERONIMA, Isidora, Grgura, Germana, Nikole, Augustina, Ambrozija, Benedikta i Mavra sa svima tvojim svetima udijeli nam milostiv mir u našem vremenu da pomoću tvoga milosrđa budemo uvijek slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda« (u kanonu mise).
Slovčana shema pashalne tablice (Vidi sliku!). Vrijednosni značaj ovih tekstova iznimno je visok. To su tekstovi koji se ne čitaju jednom na godinu, nego svaki dan, i to u najznačajnijem dijelu mise, tj. apologiji reda mise vezano uz kajanje i kanonu mise vezanih za pretvorbu i Gospodnju molitvu Oče naš kao njezin nastavak. Ako je u tim obrascima više svetačkih imena, najčasnije mjesto pripada svetcu koji je ubilježen na prvom mjestu, odnosno čije ime stoji na čelu skupine. U našem slučaju to su imena svetih Ilara, Martina i Jeronima.
Dosljedno vrijednosnom načelu u značaju priopćenih tekstova raščlamba otkriva da je misal napisan u opatiji svete Marije, da je tom opatijom upravljao opat, da se opatija nalazila u gradu kojemu su zaštitnici sveti SRĐ i BAK, a suzaštitnici ILAR, MARTIN i JERONIM te da se grad nalazio u državi kojom je vladao kralj, a kralju vrhovni pokrovitelj bio Xpristianissimus imperator (kršćanski car). Opisano je stanje očito i ne može se osporavati.
Navedeni općeniti pokazatelji o mjestu nastanka koji su u misalu očiti i nepobitni iz dugih istodobnih izvora dokaz su da se sve što ti tekstovi sadrže odnosi na Dubrovnik i samo na Dubrovnik jer svih pet opisanih atributa nema istodobno ni jedan drugi grad na svijetu; tj. opatiju svete Marije, zaštitnike grada svete mučenike Srđa i Baka i suzaštitnike slavne priznavaoce Ilara, Martina i Jeronima, a istodobno da je u sastavu države koja ima kralja te cara kao vrhovnoga pokrovitelja.
U sklopu ovoga sažetka valja još osvijetliti utanačenje godine nastanka toga misala. Nju smo utvrdili po izračunu svetkovine Uskrsa naznačene u pashalnoj tablici slovom T. i rimskim brojem VII vodoravnoga stupca. Broj VII naznačuje nedjelju, a slovo T. nadnevak prve nedjelje nakon proljetnoga punoga mjeseca koja po tablicama može pasti u bilo koji datum od 22. III. do 24. IV. ovisno o mijenama »mjesečeva ciklusa« po kojem se svake 19. godine puni mjesec pojavljuje na isti datum. Sličan ciklus vezuje se i uz sunčeve mijene koje se ponavljaju na isti dan nakon 29 godina. Ako se pomnože godine trajanja sunčeva i mjesečeva ciklusa, dobiva se veliki sunčani ciklus od 532 godine za koje je po opisanom postupku moguće utanačiti unaprijed dan svetkovine Uskrsa, što su srednjovjekovni komputisti oblikovali u shematski slovčani prikaz koji se naziva »uskrsna tabela«. Sastavljač ovoga misala je najvjerojatnije preuzeo spomenutu shemu iz nekoga starijega obrednoga priručnika i prilagodio misalu koji je započeo pisati g. 1072. Ti su podatci iz tablice omogućili da se nastanak misala obilježi godinom 1072. jer se redovito prva naznačena godina uskrsne tabele smatra godinom nastanka misala koji ju posjeduje.
