Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske objavilo je u četvrtak 18. lipnja zbirne liste pravovaljanih kandidacijskih lista i zbirne liste kandidata za izbor zastupnika u Hrvatski sabor te je time otvorena i službena predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Već kandidacijske liste kao i kandidati na njima zaslužuju makar parcijalan osvrt jer jako puno govore o hrvatskoj političkoj sceni, a time i o perspektivama Hrvatske jer one ovise uvelike o političarima.
Prema službenoj objavi kandidate je na listama u 11 izbornih jedinica ponudilo 69 političkih stranka i pet samostalnih lista, odnosno za 151 zastupničko mjesto u Hrvatskom saboru natječe se 2669 kandidata. U Hrvatskoj je sada »živih«, djelatnih registriranih 168 političkih stranaka, a na izbore, što samostalno što u koalicijama, izlazi ih samo 69, dakle puno manje od polovice. Nameće se pitanje čemu zapravo služi onih 99 političkih stranka koje su očito tako slabe da ne mogu čak ni izići na parlamentarne izbore? Kako je objavljeno u medijima, posljednja među registriranima je politička stranka Fokus, s registarskim brojem 365, i da neke stranke nisu propale, Hrvatska bi sada imala ni manje ni više nego stranku za svaki dan u godini. Je li to slučajno? Komu je potrebna takva atomizacija političke scene? One političke stranke koje ne izlaze ni na parlamentarne izbore očito nemaju cilj kroz stranačku politiku služiti općemu dobru Hrvatske i hrvatskoga društva. Da je tim političkim strankama to cilj, borile bi se za osvajanje vlasti, a ako se ne bore za osvajanje vlasti, onda im je, očito, cilj nešto drugo što je teško povezati s općim dobrom, a tko nije za dobro, obično služi zlu.
Među 69 političkih stranaka koje izlaze na izbore bilo samostalno bilo u predizbornoj koaliciji također ima priličan broj političkih stranaka koje nemaju nikakve izglede prijeći izborni prag i osvojiti zastupničko mjesto u Hrvatskom saboru. Za Hrvatsku i za hrvatsku političku scenu svakako bi bilo povoljnije kad bi bile zabranjene predizborne koalicije jer bi se tada vidjela stvarna snaga svake pojedinačne političke stranke, pogotovo ako bi vođe političkih stranaka bili dovoljno samokritični. Naime, iznenađujuće je što neke političke stranke, koje same nikada ne bi prešle izborni prag, zapravo parazitiraju uz velike parlamentarne političke stranke i katkad stječu politički utjecaj apsolutno nerazmjeran svojoj stvarnoj političkoj snazi.
Zahvaljujući postojećemu izbornomu zakonodavstvu, velike parlamentarne političke stranke prihvaćaju te minorne strančice jer time spašavaju svoje probitke u raspodjeli glasova koji su bačeni »u ništa« ako lista ne prijeđe izborni prag, a takvih glasova u Hrvatskoj znade biti čak do jedne četvrtine od ukupnoga broja valjanih glasova. Strančice koje ne uspiju prijeći izborni prag, može se reći, zapravo zavode svoje birače i njihove glasove priskrbljuju za najveće stranke odnosno koalicije, a da to sami birači nikada ne bi učinili.
Već površan pogled na kandidacijske liste i na imena koja su na njima otkriva preveliku moć formalnih predsjednika političkih stranka, a to je potvrda da se političke stranke još nisu stvarno demokratizirale. O imenima na pojedinim stranačkim ili koalicijskim listama u medijima se puno raspravlja. Manjak demokracije u političkim strankama prešućuje se, a to je veoma važno ne samo za dobro političkih stranaka, nego i za dobro čitavoga hrvatskoga društva koje tek (presporo) izlazi iz okova totalitarističkoga jednoumlja. Manjak demokracije u nekim političkim strankama ide tako daleko da članovi političke stranke ne smiju javno ni iznositi kritiku na postupke šefa stranke a da ne budu kažnjeni, često izbacivanjem iz stranke. Sadašnji unutarstranački model upravljanja političkim strankama uvelike je glavni izvor klijentelizma i političke korupcije koji razaraju cjelokupno hrvatsko društvo. Takvo stanje otkriva također da se u političkim strankama ne radi, da se ne izgrađuje i ne produbljuje politička kultura, da se zapravo ne formiraju ni pripremaju budući sposobniji političari. I angažiranje u javnosti poznatih imena i njihovo stavljanje visoko na izbornim listama potvrda je da političke stranke ne rade što bi trebale raditi i da su, u najmanju ruku, vrlo neodgovorne prema stanju u Hrvatskoj.
Na ovim parlamentarnim izborima, kako se navodi u medijima, za jedno mjesto u Hrvatskom saboru prosječno se natječe čak 17 kandidata. Neovisnomu promatraču vrlo je teško razumjeti tako veliku ambicioznost tolikih ljudi, od kojih su, čini se, mnogi izgubili vezu sa stvarnošću, a ako je tako, kako bi oni mogli nešto pomoći da u Hrvatskoj bude bolje? Mogu li oni, koji nisu sposobni procijeniti realno čak ni svoje izglede na izborima, uopće realno vidjeti hrvatsku političku, gospodarsku, socijalnu, kulturnu i inu scenu? Je li moguće da je osobna pohlepa za povlasticama u hrvatskom društvu toliko snažan pokretač za tolike da pokušavaju ući u Hrvatski sabor? Tko ulazi u politiku radi svojih interesa, već je učinio štetu Hrvatskoj i hrvatskomu društvu.
