Luko Paljetak, nedavno preminuli gospar hrvatskoga pjesništva, u svojem se stvaralačkom opusu istovremeno potvrđivao i kao poeta doctus (učeni pjesnik) i kao poeta ludens (zaigrani pjesnik). Zahvaljujući upravo tomu dvojnomu jedinstvu njegova umjetničkoga bića, nastajali su pjesnički tekstovi koji su od suvremenoga čitatelja zahtijevali dobro poznavanje vremenski, jezično, a prema nekim površnim sudovima, i sadržajno udaljenih hrvatskih književnih klasika kako bi im se onda moglo sa sigurnoga odmaka dobronamjerno nasmijati u brk. Paljetak je tako umio klasike učiniti zanimljivima, bliskima, a njegov je odnos prema njima obilovao duhovitošću čime je i potvrdio kako je preduvjet svake duhovitosti znanje jer nemoguće je smijati se onomu što čovjek ne razumije.
Četrdeset godina od važne zbirke
Godine 1984. Paljetak je objavio zbirku pjesama Pjesni na dubrovačku u kojoj je opjevao slavne dubrovačke toponime, osobe koje su proslavile njegov grad, ali i neke koji nisu bili Dubrovčani, koji su svoj opus stvarali izvan zidina Grada, a svojim su djelima zadužili hrvatski kulturni kanon. Posebno je mjesto u zbirci posvetio Ivanu Gunduliću, opjevanomu u dvjema pjesmama i intertekstualno prisutnomu u stihovima onih tekstova koje je Paljetak uvrstio u ciklus naziva Pučke. U prvoj pjesmi posvećenoj velikomu dubrovačkomu baroknomu bardu, Gjivo Frana Gundulića, središnji je motiv Gundulićev spomenik, djelo Ivana Rendića, koji je otkriven 25. lipnja 1893. u Dubrovniku na Zelenoj placi. Tomu monumentalnomu Gunduliću »opterećenomu« zasluženim mjestom u povijesti hrvatske književnosti u odjeći trgovca u galantnoj pozi Paljetak suprotstavlja svakodnevicu dubrovačkoga pazara, trpeza na kojima se prodaju kupus, rajčica i mrkva: Njegov menuet čipkasti vrti se iznad crkve / visoko povrh zelja, pomadora i mrkve. U pjesmi je Gundulić prikazan kao promatrač ljudske svakodnevice koji je o stavnosti (nestalnosti) svijeta spoznao ono što nisu spoznali njegovi sugrađani zaokupljeni zemnim stvarima, ali koji je, unatoč svojemu pogledu usmjerenomu prema nebu, prema idealima vrlo brzo vraćen u surovost stvarnoga života: oslonjen u po riječi zastao vȁs od čipke / u golubove gleda i broji zrele šípke // i stara zvona gleda oblake lake, rűse, / visoko iznad zelja, i grožđa stoji žîvo // u pozi zbunjenoga trgovca Fránov Gjivo – / bijeli ga golubovi u čistom létu gnűse.
U duhu katoličke obnove
Da bi čitatelj razumio sljedeću pjesmu, Gjivu Fr. Gundulichju, u kojoj lirski subjekt stihom Rezi Gjivo Franov tko si s Gundulićem ulazi u dijalog, ponajprije se treba probiti kroz staru dubrovačku grafiju i kroz značenje pojma porod od tmine kojim je Dživo Franov označio svoje mladenačke tekstove prije nego što se Pjesnima pokornim kralja Davida predstavio publici kao krstjanin spjevalac. Lirski subjekt u ovoj pjesmi provocira Gundulića ulazeći u srž njegova identiteta, u (ne)sklad njegove osobnosti pitajući se tko je uistinu on – je li pravi Gundulić onaj prije ili onaj nakon Pjesni pokornih. U suštini, pravi je Gundulić i jedan i drugi, ali lirski subjekt ne priznaje takav odgovor, a od Gundulića traženi odgovor ne dobiva: Tko si, scto si, gdie si, jessi l’ / Sasto s’, khomu s’, kad si, chiem s’ / Koju s’ chupu ili svesil – / Nu vîl? Fpoviegj, fpoviegj! – nijem s’? No bez obzira na izostanak odgovora, ovom pjesmom Paljetak ponovno potvrđuje da je nužno klasike preispitivati, ali i da ih je, kako bi im se mogla postaviti ona prava pitanja, nužno dobro i poznavati.
U epu Osman, amblematskom djelu hrvatske barokne književnosti, Gundulić, između ostaloga, progovara o promjenjivosti ljudske sreće poznatim stihovima: Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje. Unatoč baroknomu pesimizmu navedeni Gundulićevi stihovi u duhu katoličke obnove ističu kako ništa na ovom svijetu nije vječno: Sad vrh sablje kruna visi, / sad vrh krune sablja pada, / sad na carstvo rob se uzvisi, / a tko car bi, rob je sada. // Proz nesreće sreća iznosi, / iz krvi se kruna crpe, / a oni kijeh se boje mnozi / strah od mnozijeh i oni trpe. Međutim, Paljetak će u svojoj pjesmi Kolo od sreće obrnuti Gundulićevu logiku u posvemašnji pesimizam i Gundulićevim će mijenama suprotstaviti statičan svijet, svijet posvemašnje stagnacije u kojem oni koji su zasjeli u fotelje u tim foteljama ostaju zauvijek, dok tzv. mali čovjek jednostavno nema mogućnost okrenuti to kolo života u svoju korist i pronaći svoj put prema gore: Tko bî gori, eto e gori, / tko bî doli, doli ostaje.
O Držiću ukratko
U pjesmi Marin Držić Luko Paljetak iznosi činjenice iz života velikoga renesansnoga komediografa i urotnika protiv vlasti u Dubrovačkoj Republici. Paljetkova duhovitost u ovoj pjesmi proizlazi ponajprije iz jezika. On, naime, navodi sve stalne točke Držićeve biografije – nedostatak novca koji ga je pratio cijeloga života, služba rektora crkve u Sieni, smrt koja ga je pogodila u Veneciji, smijeh kao temeljno obilježje njegova stvaralaštva, ali o svemu tome progovara razgovornim jezikom, jezikom svakodnevne komunikacije, čime zapravo činjenice iz Držićeva života čini pamtljivijima nego one iz kakva književnoga leksikona: Njemu je život bio farsa, / njega su zvali Marin Darsa. // On nikad nije imo cekin, / bio je hahar i berekin. (…) I kad je ušo u pe’setu / briškulu igro i tresetu, // plandovo više nego štio; / rektor je u Sieni bio. (…) On nije ćeo činit kuco / i vazda je od smijeha puco. (…) Prijatelje je imo rijetke, / pod staros’ došo je u Mletke // i sada tamo neđe leži / pod pločom ergo leži i reži. Paljetak ovom pjesmom također ukazuje i na to da je dopušteno skinuti pozlatu s klasika i govoriti o njima na način lišen akademizma (često vrlo ispraznoga), odnosno na način koji je razumljiv svim čitateljima bez obzira na stupanj njihova obrazovanja.
Paljetkova i Lucićeva vila
Hanibal Lucić Hvaranin je čiju je pjesmu Jur nijedna na svit vila Paljetak prepjevao u Pjesnima na dubrovačku. Jur nijedna na svit vila jedna je od najpoznatijih hrvatskih renesansnih pjesama u kojoj se tipičnim petrarkističkim stilskim postupcima opisuje ideal tjelesne i duhovne ljepote te blagotvorni utjecaj koji ljepota vile ima na druge ljude. Za razliku od toga, Paljetkova vila daleko je od renesansnoga ideala, ali zato vrlo bliska idealu tjelesne i duhovne ljepote današnjice. Tako se, primjerice, ljepota kose Lucićeve vile može usporediti sa zlatom, dok vrhu vedra čela Paljetkove vile svaki dan su drugi vlasi, / priroda bi zlobno htjela / da je jedna boja krasi, / ali boja hrpa cijela / tu je da joj izgled spasi. Lucić, nadalje, opisuje ljepotu obrva i očiju svoje vile, a Paljetak kaže: Obrve ta sebi čupa, / na očima nosi leće / raznobojne, nije glupa, / zbog toga gdje god se kreće / svima za njom srce lupa / pa i tebi – kako neće! Lice, koje je u Lucićeve vile rumeno poput proljetne ruže, u Paljetkove je vile uvijek glatko jer vila danas bora nema, / mladost traje vrlo kratko, / ali tu je lifting, krema / za noć, za dan, to zna svatko, / suha, masna – čemu trema? Umjesto profinjenih prstiju kakvi krase Lucićevu vilu, prste Paljetkove vile krasi plastika: Prsti su joj tanci, bili, / nokti su joj oštri, dugi, / od plastike, kakvi vili, / i pristaju jer bi drugi / slomili se u čas tili, / kad te grebe plešeš bugi. Naposljetku, oba pjesnika svoje pjesme završavaju istim zaključkom – nužnošću očuvanja mladosti i ljepote – samo što se s tom molbom Lucić obraća Bogu, a Paljetak smatra da za takvo čudo nije nužna nebeska intervencija: Grihota bi da se stara! / Toj ljepoti venut ne daj, / kozmetika čuda stvara, / u ruke je dobre predaj, / nemoj za to žalit para, / onda stani pa je gledaj.
I ozbiljnost i smijeh
Iz svega navedenoga može se zaključiti kako su prečesto, prema riječima Tonka Maroevića, okamenjena tradicija i muzejsko shvaćanje klasika udaljavali čitatelje od mnogih pisaca-uzora, učinivši gotovo nedodirljivima njihovu nekoć tako vitalnu i poticajnu riječ. S druge strane, Luko se Paljetak s klasicima poigrao, možda im se malo i narugao, ali unatoč tomu on se i ponosio baštinom svojih velikih predaka. Tim je dvojstvom dokazao nerazdvojnu povezanost učenosti i igre, klasike i suvremenosti, ozbiljnosti i smijeha.
