To što se Hrvatska nalazi u procesu formiranja nove vlasti nakon srpanjskih izbora za zastupnike u Hrvatskom saboru možda je razlog što nije poznato je li se dogodila njezina službena reakcija na Odluku Nacionalnoga vijeća (austrijski parlament) od 9. srpnja »O zabrani svečanosti u spomen na ‘Bleiburški masakr’«. Riječ je o odluci koja je pravno neobvezujuća, što znači da ju austrijska Vlada može odbiti. Prijevod teksta te kratke odluke u cijelosti glasi: »Poziva se savezna vlada, posebice savezni ministar unutarnjih poslova da, uzimajući u obzir smjernice Povelje Europske unije o temeljnim pravima, Europske konvencije o ljudskim pravima i druge ustavno-pravne odrednice, provjeri sve mogućnosti sprječavanja pravnim sredstvima na nacionalnoj, bilateralnoj i europskoj razini ultranacionalističko-fašističke svečanosti na Loibaškom polju blizu Bleiburga/Pliberka, odn. na austrijskom državnom području 2021. i sljedećih godina, kao i da nadležnim odgovornim vlastima zemlje Koruške na njihov zahtjev stavi na raspolaganje sve informacije u okviru zakonskih mogućnosti u cilju procjene zemljišnih transakcija udruge ‘Bleiburger Ehrenzug – PBV (Počasni bleiburški vod)’.«
Poznato je da su, uz Hrvatski sabor koji je pokrovitelj događanja, organizatori molitvenoga dijela bleiburške komemoracije žrtava i dvije biskupske konferencije, Hrvatske i BiH, pa je moguće da gorak okus brojnim vjernicima koji onamo dolaze isključivo moliti za žrtve velikoga stratišta hrvatskoga naroda ostavi ocjena austrijskih parlamentaraca da se na njihovu teritoriju u svibnju događa »ultranacionalističko-fašistička svečanost«, te barem zbog toga zaslužuje osvrt.
Pažljivijim čitanjem može se ipak zaključiti da se odluka austrijskoga Nacionalnoga vijeća ne odnosi na misno slavlje na bleiburškoj poljani jer izrijekom se ne spominju ni misa ni njezini organizatori. To ne treba čuditi jer neupitno je da je zadušnica koja se ondje služi liturgijski, molitveni čin koji po sebi nema nikakav ideološki i politički karakter. Dobro je poznato da nitko od dosadašnjih propovjednika na misi na Bleiburgu nikad nije u bilo kojem kontekstu veličao ideologije koje dokument spominje. Štoviše, čak i letimično čitanje izgovorenih biskupskih propovijedi pokazuje da su sve ideologije i svi zločini, ma bilo gdje da su se dogodili, najstrože osuđeni te da se uvijek molilo baš za sve žrtve te za njihove počinitelje.
Odluka se, nadalje, u svojoj ocjeni ne može odnositi ni na Hrvatski sabor kao suorganizatora i pokrovitelja komemoracije, budući da u njemu ne postoji ni jedna stranka koja bi svojim programom stala uz vrijednosti nacionalizma ili fašizma. Nemoguće je, jasno, i da se tekst odluke odnosi općenito na ljude katoličke, pravoslavne ili muslimanske vjeroispovijesti i ostale građane koji dolaze na bleiburške komemoracije, budući da sva relevantna znanstvena istraživanja pokazuju da se s »ekstremnom desnicom« koja bi eventualno veličala ultranacionalizam ili fašizam hrvatski građani nikako ne poistovjećuju. Na koga se onda odnosi ocjena austrijskih zastupnika?
S obzirom na to da se pokolj na Bleiburškom polju kao prvoj postaji »križnoga puta« hrvatskoga naroda dogodio nakon završetka rata, ne bi li korijene generiranja dojma kakva su stekli austrijski zastupnici ipak trebalo tražiti u podmuklom djelovanju prikrivenih sljedbenika za te zločine suodgovorne komunističke ideologije i njihovih prikrivenih saveznika? To je ideologija koja, makar danas zamaskirana, i dalje (dobro) živi od stvaranja nepostojećega neprijatelja stavljajući (i izvan Bleiburga) hrvatskomu narodu nepostojeću stigmu zločinačke ideologije. Dojmu da su bleiburške komemoracije ideološki skupovi nerijetko pridonose i lukavi izbori slika i snimki koji u prvom planu donose prikaz zanemarivoga broja pojedinaca, i još jednom treba ponoviti: pojedinaca!, koji nose neprihvatljivo znakovlje, a nalaze se među tisućama hodočasnika koji s pijetetom oplakuju žrtve.
Komu je onda u interesu da na temelju zanemarivoga broja provokacija čitava komemoracija dobije zloćudni karakter? Nerazborito bi bilo smatrati da je austrijska vlast odgovorna za dojam koji se stvara – ona ga je samo evidentirala. Stoga bi se većini zastupnika u austrijskom parlamentu možda moglo zahvaliti ako su izglasavanjem svoje odluke barem potaknuli da se napokon, ako Bog da jednom za svagda, riješi pitanje tko stoji iza promicanja dojma da se na Bleiburgu događa »ultranacionalistička i fašistička svečanost« – jer forsiranje takva dojma šteti svima, i Hrvatskoj, i Austriji i uljuđenoj Europi. Odluka neizravno poziva da se sporna pitanja riješe i uz pomoć dijaloga dviju država i uz pomoć Europske unije. To se može shvatiti kao povijesna šansa novoizabrane hrvatske vlasti da, makar na inicijativu druge države, bude prva koja će stati na kraj onima koji desetljećima oduzimaju dostojanstvo žrtvama te neprestano lijepe »ultranacionalističku i fašističku« etiketu Hrvatskoj, što apsolutno ne odgovara istini. I Austrija i Hrvatska kao članice Europske unije s kojom dijele stečevinu najstrože osude fašističke, nacističke i komunističke ideologije, u ovom slučaju zajedničkoga neprijatelja ipak imaju i u toj trećoj ideologiji 20. stoljeća.
