Na Agronomskom fakultetu u Zagrebu u petak 28. rujna održan je okrugli stol pod naslovom »Znanost i struka za održivu poljoprivredu u Hrvatskoj« na kojem je bilo riječi o gotovo svim bitnim pitanjima i problemima hrvatske poljoprivrede, a budući da je poljoprivreda jedan od zapuštenijih segmenata hrvatskoga gospodarstva, taj događaj zaslužuje pozornost i makar djelomičan osvrt.
Na tom okruglom stolu, na kojem su sudjelovali akademici i sveučilišni profesori, sudski vještaci i neposredni poljoprivredni proizvođači, iznesene su brojne bitne informacije kojih obično nema u javnosti, posebno u medijima, koje razotkrivaju gotovo zločinačko ponašanje politike prema tomu važnomu segmentu hrvatskoga gospodarstva. Gotovo zločinačko ponašanje politike nije se očitovalo samo u činjenici da se na taj skup nije odazvao nitko iz Ministarstva poljoprivrede ni iz Poljoprivredno-šumarske savjetodavne službe, nego se očituje i u uređenjima odnosno odredbama koje su u potpunosti plod službene državne politike, i to ne tek politike sadašnje vlade, nego i gotovo svih vlada do sada. Na okruglom stolu rečeno je npr. da udio poljoprivrede u ukupnom hrvatskom BDP-u sada iznosi više od 30 posto pa je u zemlji koja je doživjela deindustrijalizaciju i u kojoj proizvodnja općenito u najmanju ruku stagnira, ako se čak ne smanjuje, upravo nevjerojatno što nema političke volje da se ta privredna grana digne na zdrave noge. Poljoprivredna proizvodnja u mnogim poljoprivrednim granama konstantno opada, smanjuje se, a to sa sobom donosi sve veću depopulaciju čitavih hrvatskih regija i sve rapidnije stagniranje i izumiranje hrvatskih sela. Politika koja bi stvarno bila u službi općega dobra, odnosno hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, kao zjenicu u oku čuvala bi hrvatsko selo, brinula se da i mladi ljudi mogu ostati i dostojanstveno od svoga rada, od svoje proizvodnje, živjeti na selu. Budući da rapidno propada čak i bogata Slavonija, jasno je da politika svojim dugogodišnjim (ne)činjenjem tjera mlade ljude sa sela ne samo u gradove, nego i preko državnih granica. Cijeli taj proces slabljenja poljoprivrede predugo traje da bi bio slučajan.
Ne može biti slučajno da Hrvatske ni 27 godina od samostalnosti, kako je istaknuto na tom okruglom stolu, nema čak ni definiranu poljoprivrednu strategiju koja bi dala usmjerenje uzimajući u obzir komparativne prednosti pojedinoga područja u tako raznolikoj i tako klimatski pogodnoj Hrvatskoj. Bez vlastite poljoprivredne strategije, rečeno je na okruglom stolu, Hrvatska je, unatoč svim brojnim komparativnim prednostima, pala na 40 posto dostatnosti proizvodnje za svoje potrebe, odnosno Hrvatska, zahvaljujući (ne)činjenju službene državne politike, danas više nije ni približno sposobna proizvesti hranu potrebnu za preživljavanje svoga stanovništva. Takvo stanje nameće teško pitanje: Radi li to službena hrvatska državna politika na sustavnom razaranju temelja opstanka hrvatskoga stanovništva? Kakvu budućnost u kriznim vremenima ima država koja je u tolikoj mjeri ovisna o uvozu hrane?
Na okruglom je stolu rečeno da je hrvatski zakonodavac doveo domaće poljoprivredne proizvođače u diskriminirajući položaj jer se pri otkupu domaćih poljoprivrednih proizvoda odmah naplaćuje PDV, a pri uvozu poljoprivrednih proizvoda za plaćanje PDV-a predviđena je odgoda, pa je očito da je službena državna politika stala na stranu uvoznoga lobija, na očitu štetu poljoprivrednih proizvođača. Službena politika štiti uvoznike, koji na hrvatsko tržište često plasiraju poljoprivredne proizvode bitno lošije kvalitete od domaćih i na taj način nelojalnim konkuriranjem uništavaju ne samo poljoprivrednu proizvodnju, nego i hrvatsko selo, a to znači da je ta politika odgovorna i za izumiranje stanovništva u Hrvatskoj. Kad bi hrvatska poljoprivredna politika bila u službi općega dobra, najprije bi organizirala otkup da baš svatko može prodati svaki svoj višak poljoprivrednih proizvoda te se ne bi događalo da sada ipak objektivno siromašna Hrvatska pušta u čistu propast znatan dio poljoprivrednih proizvoda koji imaju svoju vrijednost.
Kao jedan od bitnih problema na okruglom stolu istaknut je manjak obradiva zemljišta te česte političke i interesne igre davanjem u najam državnoga zemljišta. Istodobno činjenica je da sve više nekoć obrađivanih poljoprivrednih površina počiva u zapuštenosti ili postaje šikarom jer je politika učinila da se, kako se često čuje na selu, danas ništa ne isplati proizvoditi. Hrvatska ima stručnjake, rečeno je na okruglom stolu, koji su sposobni uspostaviti zdrav sustav koji može vratiti dostojanstvo poljoprivrednomu proizvođaču, inspirirati poljoprivrednike, osobito mlade da se usavršavaju u poljoprivrednim stručnim znanjima (bez čega se ne može biti ni produktivan ni konkurentan), te koji može osigurati otkup i spriječiti nelojalnu konkurenciju uvoznoga lobija. To je moguće u Hrvatskoj postići, ima i znanstvenika i stručnjaka, ali samo uz uvjet da politika poštuje struku, umjesto da je, kao do sada, zloupotrebljava za ciljeve i interese određenih interesnih skupina. Više je nego nečuveno da se službena državna politika tako maćehinski odnosi prema gospodarskom sektoru koji je toliko vitalno bitan za svaku državu i za svako društvo, a u Hrvatskoj taj je sektor bitan i za opstanak sela, za opstanak života izvan gradova, ali i za opstanak hrvatskih građana u svojoj domovini. Svi hrvatski političari, a osobito zastupnici u Hrvatskom saboru, koji su kronično nezainteresirani za poljoprivredu, žele li imalo služiti općemu dobru, dužni su se upoznati sa svim problemima koji su izneseni na tom okruglom stolu.
