Godišnjica preminuća Franje Tuđmana, prvoga hrvatskoga predsjednika, uzeta je kao povod za otkrivanje njegova spomenika u Zagrebu i još više za ocrnjivanja, osobito medijska, i Tuđmanove osobe i njegova djela, pri čemu zapravo uopće nije riječ o toj povijesnoj osobi, nego o prikrivenom žalu što uopće postoji makar i toliko nesavršena Republika Hrvatska. Taj fenomen, uglavnom nemoguć u normalnim demokratskim zemljama, budući da je u Hrvatskoj tako snažan, zaslužuje osvrt sa stajališta općega dobra hrvatskoga naroda i svih ljudi koji žive u današnjoj Hrvatskoj.
Okolnost da je čovjek, bez kojega ne bi bilo samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske, dobio spomenik u glavnom gradu tek 19 godina nakon preminuća očituje istinu da Hrvatskom i glavnim gradom Zagrebom od 2000. ne upravljaju oni koji cijene uzdignuće i samostalnost hrvatske države, bez obzira na stranačku pripadnost ili političku orijentiranost. Hrvatski je narod stoljećima sanjao obnovu samostalne hrvatske države, za taj cilj krv su svoju prolijevali ili trpjeli po tamnicama brojni njegovi ponajbolji sinovi, a kad je to na krvi hrvatskih branitelja predvođenih Tuđmanovim mudrim vodstvom konačno ostvareno, onda, poslije Tuđmanove smrti, vlast preuzimaju političke grupe kojima je cilj što slabija Hrvatska, a Tuđman im postaje smetnja. No zdrava jezgra hrvatskoga naroda, svi oni koji se nisu dali zavesti i inficirati ni političkim ni ideološkim manipulacijama, dobro znaju sudbinsku važnost toga Tuđmanova djela i u hrvatskom narodu kao takvom nikada ne će iščeznuti iskrena zahvalnost i Tuđmanu kao obnovitelju hrvatske države i hrvatskim braniteljima koji su je svojim žrtvama obranili i omogućili.
Podatak da je trebalo 19 godina da se podigne Tuđmanu spomenik u Zagrebu vrlo jasno očituje duboki jaz između bila hrvatskoga naroda i vladajućih grupacija. Sama svečanost otkrivanja spomenika tek naizvan, prividno stvara dojam da je načas premošten taj duboki jaz između bila hrvatskoga naroda i vladajućih garnitura. Može li itko biti posve siguran da su motivi podizanja toga spomenika u Zagrebu iskazivanje časti i priznanja predsjedniku Tuđmanu ili se i iza toga krije neki drugi osobni ili grupni interes? Na svečanosti izrečeni politički govori zapravo su govori primjereni toj svečanosti, sadržajno uvelike na mjestu, ali ostavljaju dojam tek riječi koje lete i od kojih ništa ne ostaje jer iza tih riječi nema djela koja bi im davala vjerodostojnost. Prigoda je tek iskorištena za svojevrsnu promidžbu, a izostala je svaka naznaka da bi taj susret s Tuđmanom, kao obnoviteljem hrvatske države, bio stvarni poticaj za državotvorno definiranje i promicanje hrvatskih nacionalnih ciljeva i legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa u sadašnjem povijesnom trenutku. Nije li vrlo rječita odsutnost sa svečanosti otkrivanja spomenika predstavnika opozicijskih političkih stranka, kao i činjenica da je spomenik otkriven uz zvukove prekrasne pjesme »Tvoja zemlja«, koja je dobila stranačku boju svojedobnim nastojanjem da ju se proglasi himnom SDP-a? Je li se to netko želio narugati Tuđmanu i njegovu djelu? Govori li se ikada na svečanosti u čast određene osobe i o njezinim slabostima?
Poznato je da u Hrvatskoj žive i rade osobe koje su iskristalizirale svoje osobno političko uvjerenje da je suvišno ili katastrofalno loše što uopće postoji ikakva hrvatska država i te osobe imaju pravo na takvo svoje mišljenje i posve je legitimno što je mala skupina takvo stajalište i očitovala prigodom svečanosti otkrivanja spomenika. Sloboda mišljenja i sloboda javnoga izražavanja temelj je svakoga demokratskoga društva pa te osobe i grupacije imaju puno pravo izići na izbore s takvim svojim političkim programom. Takve osobe i grupacije ipak nemaju pravo nelegitimnim sredstvima rušiti hrvatski državni pravni poredak, podrivati legalne i legitimne hrvatske institucije lažnim optužbama i na druge načine ili kršiti hrvatske zakone. Problem je i što osobe i grupe s takvim uvjerenjem u Hrvatskoj nerazmjerno svojoj realnoj političkoj snazi utječu na glavnu struju javnoga mnijenja i na mnoge medije te ih zlorabe za preodgoj hrvatskoga naroda. U tom kontekstu posebnu pozornost privlači tekst u Jutarnjem listu od 8. prosinca koji je svojevrsna optužnica protiv predsjednika Tuđmana sastavljena uvelike od negativnih stajališta o Tuđmanu objavljivanih u medijima, a poznato je da mediji i te kako znaju biti stranački, politički i ideološki pristrani i neobjektivni.
Bez obzira na sve te pojave, specifične za hrvatsko društvo, nitko nikada ne će moći objektivno osporiti iznimnu Tuđmanovu ulogu u obnovi moderne samostalne i višestranačke hrvatske države. Tuđman je uspio u svojoj viziji i u svojim nastojanjima za osamostaljenje Republike Hrvatske jer je uspio na svoju stranu pridobiti dijelove obavještajnih služba bivše savezne države na teritoriju Hrvatske te im je on i zapovijedao. Takav položaj omogućio mu je da stvarno služi legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima i po tome je u povijesti sadašnje neovisne i međunarodno priznate Republike Hrvatske jedini hrvatski državnik. Istina je da su interesne skupine, pretežno kadrovi iz komunističkoga razdoblja, još za Tuđmanova vladanja upropaštavale hrvatsko gospodarstvo, izgrađivale svoje korupcionaške i klijentelističke mreže. Nakon Tuđmanova odlaska s političke scene interesne skupine toliko su ojačale da su sposobne dirigirati svim ključnim procesima u hrvatskom društvu, a vladajuće garniture puki su izvršitelji njihovih interesa pa Hrvatska ostaje i bez državnika i bez ostvarivanja svojih ciljeva i interesa. No, svaka sila za vremena.
