Proslava Velike Gospe, odnosno svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, upravo u ovogodišnjim prilikama, kad se događa u vrlo specifičnim okolnostima prijetnje širenja koronvirusa i epidemioloških mjera, daje vjernicima i svim ljudima dobre volje sasvim osobit impuls i poticaj koji bi mogao izazvati kod mnogih važan velik iskorak u osobnoj vjeri, crkvenosti, kao i privatnom i društvenom životu.
Prije 70 godina papa Pio XII. proglasio je dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo te je time »ozakonio« ono što su učenici Isusa Krista vjerovali od najranijih vremena te nisu to u biti prestali vjerovati bez obzira kojoj kršćanskoj crkvenoj zajednici pripadali. Vjerovanje da je po Isusovu otkupiteljskom djelu Marija dušom i tijelom na nebo uznesena stoga nema tek katoličku ili opću kršćansku važnost, nego je velika i iznimno važna poruka i svim ljudima dobre volje svih vremena, pa i današnjice. Naime, vjerovanje u Marijinu proslavu na nebu, upravo u proslavu njezine duše i njezina tijela, snažna je nada: kao što je Isusova majka Marija, upravo kao čovjek, kao žena, proslavljena u Božjoj vječnosti – tako mogu biti proslavljeni i svi ljudi, svi muškarci i sve žene. Činjenica da se u Marijinu uznesenju slavi proslava i njezina ljudskoga tijela afirmacija je ljudskoga tijela kao takvoga, ne samo u kratkom periodu ljudskoga života na zemlji, nego, što je još veličanstvenije, i u vječnosti. Ljudsko tijelo, ili bolje je reći čovjek, afirmira se ne samo kao biće prolaznoga života i djelovanja u povijesti, nego i kao biće vječnoga života u Gospodinu. Svetkovina Marijina uznesenja dakle otkriva, podsjeća i afirmira novu iznimno dragocjenu dimenziju ljudskoga života – a to je vječnost, odnosno bezgraničnost ispunjena ljubavlju.
Razumijevanje, prihvaćanje i življenje vjere i nade u osobnu vječnost daje posve novo svjetlo na osobni, crkveni i društveni život, kao i posve novo svjetlo na prihvaćanje, važnost i razumijevanje vlastitoga tijela. U aktualnom povijesnom trenutku veoma mnogo ljudi na svim meridijanima i paralelama kugle zemaljske tjeskobno je zabrinuto za svoje fizičko zdravlje, tj. za svoje tijelo i ovozemaljski život. Ne ulazeći u pitanje je li takvo aktualno stanje više ili manje opravdano ili više ili manje režirano, činjenica da je na neki način opasnošću od koronavirusa i mjerama zaštite dodirnut baš svaki čovjek, kao i mnoge druge ugroze kojima su današnji ljudi izloženi, tjeraju svako ljudsko biće na preispitivanje svoje sigurnosti, na promišljanje o stupnju svoje ugroženosti, na procjenjivanje svoje perspektive u budućnosti. U tom preispitivanju, promišljanju i procjenjivanju od bitne je važnosti gleda li se sve samo u ovozemaljskim okvirima ili iz perspektive vječnosti koju afirmira svetkovina Marijina uznesenja. Čovjek, bio vjernik ili samo osoba dobre volje, koji bi gledao aktualne izazove samo u ovozemaljskim okvirima riskirao bi teško razočaranje, panični strah i propast; a onaj koji bi gledao na aktualne izazove u svjetlu vjere i nade koju otkriva i na koju podsjeća te je i afirmira svetkovina Marijina uznesenja bio bi oslobođen svakoga razočaranja, svakoga straha i bio bi miran u perspektivi vječnoga života koji ništa ne može ugroziti.
Pogled na čovjeka i život u svjetlu svetkovine Marijina uznesenja dakle relativizira ugrozu tijela odnosno zdravlja jer poruka te svetkovine jamči da je ljudsko tijelo zapravo neugrozivo, a svaka bolest, pa i eventualna zaraza koronavirusom, tek prolazni incident koji ni na koji način ne može ugroziti vječnu proslavu čovjeka. Takvim gledanjem ne dovodi se u pitanje smisao zdravstvenih nastojanja, nego se potiče razlučivanje vrjednota, onih koje su zemaljske, važne u povijesti ovozemaljskoga ljudskoga života, od onih koje su vječne, važne za konačnu sudbinu ljudskoga tijela odnosno čovjeka kao osobe. Takvim gledanjem na nov se način vrjednuje i pripadnost Crkvi kao zajednici i sakramentu spasenja jer prolazno ne može biti vrjednije i važnije od vječnoga.
Takvim gledanjem u duhu poruke svetkovine Marijina uznesenja na nov se način vrjednuje i život i djelovanje u svim formalnim i neformalnim zajednicama kojima čovjek pripada, dakle u ljudskom društvu na svim razinama. Naime, gledanje u duhu svetkovine Marijina uznesenja daje posve novu motivaciju za čovjekov angažman u ljudskom društvu, u politici, kulturi, gospodarstvu i drugim segmentima društvenoga života, pri čemu više nije važno samo ovozemaljsko, vremenito, nego se afirmira ono što je vječno. Konkretno, u društvenom životu djelovanje za osobni, obiteljski, grupni ili opći boljitak nije mjerljivo više samo po postignutom napretku ili uspjehu, nego se mjeri po poštenju, pravednosti, prihvaćanju i služenju, koje se unosi, po poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe, po oslobođenju za služenje zajedničkomu dobru. Osobni, crkveni i društveni život, življen u duhu poruke svetkovine Marijina uznesenja, neizmjerno je bogatiji, slobodniji i radosniji od svakoga življenja samo u okvirima ovozemaljskoga. Svaki je čovjek pred izborom koji uvijek sa sobom nosi posljedice.
