»Koliko divizija ima papa«, pitao je svojedobno oholo Staljin crtajući granice interesnih sfera. Ta izjava, gledano iz današnje perspektive, samo govori o tome koliko jadna može biti politika koja se oslanja samo na silu. Nema više ni Staljina, ni njegove države, a papine »divizije« i dalje rade svoj posao. Doduše, one ne vode ratove, ne osvajaju i ne nanose poraze. Razlika između njih i Staljina nije u broju, u vojnoj snazi koje papa i nema, razlika nije čak ni u tome tko će pobijediti a tko biti poražen. Razlika je jedino u odnosu prema nasilju, smatra li netko da ono može biti rješenje ili ne može. I pape su nekoć vodili vojske, ali nekako se čini da su najveći utjecaj dosegli kada su, poput Isusa u jaslicama, kao glavni argument ponudili vlastitu nemoć. Međutim, dvojba između nasilja i nenasilja i nije uvijek tako jasna. Neki bi rekli, stvar je u definiciji.
Doduše, postoje ljudi, pa čak i čitave skupine i pokreti, koji su dosljedno privrženi nenasilju i to im je glavno životno geslo. Ali mogu li oni, uz sve poštovanje pa čak i divljenje, doista učiniti svijet boljim, a to znači, riješiti nepravdu, umanjiti boli? Pitanje rata i mira staro je kao i ljudsko društvo i tko sad može reći da odjednom ima rješenje. Ali to ne znači da bi ljudi trebali (ne nužno doslovce) baciti koplje u trnje i odustati od potrage za općim mirom na zemaljskoj kugli. Je li mir doista moguć, i po kojim uvjetima? Jesmo li spremni na uvjete? I kako se boriti za mir? Poznato je da su neki od najvećih zločinačkih režima isticali mir kao svoj najveći cilj. Kao i to da mirotvorci ponekad bivaju prokazani kao prznice, nasilnici pa čak i zločinci. Je li naposljetku ukazivanje na složenost mirovnih napora samo licemjerje, izgovor za nespremnost na mir? Na sva ta pitanja svatko može ponuditi svoj odgovor, a to je već dobra podloga ne samo za dijalog nego, naprotiv, i za nove sukobe.
U poruci za Svjetski dan mira 2017., papa Franjo rekao je kako moli Boga »da nam svima pomogne nenasilje usaditi i njegovati u našim najdubljim mislima i vrijednostima«. Cinici bi na to rekli, imajući u vidu sve što se sada događa u svijetu, da je molitva jedino što preostaje. Ali mir u »najdubljim mislima i vrijednostima«, što ga zagovara Papa, i nije nužno slabo oružje. »Oružje« u prenesenom smislu, naravno. Može također zvučati cinično, ali da kroz povijest, pa i u današnjim danima, nije bilo ljudi koji su njegovali mir u »mislima i vrijednostima«, svijet bi vjerojatno izgledao još gore nego što izgleda.
Papa želi da »ljubav i nenasilje određuju način na koji postupamo jedni s drugima u našim međusobnim odnosima, u društvu, kao i u međunarodnim odnosima«. Upozorava na važan izvor sukoba spominjući kušnju osvete, tvrdeći da oni koji se tomu mogu oduprijeti »mogu postati najvjerodostojniji promicatelji nenasilnoga mirotvorstva«.
Kršćani, napose katolici, trebali bi biti na čistu s nekim stvarima. Kao prvo, ne bi trebali gajiti iluziju da će svjetska javnost danas, kada je vrijednosna dezorijentiranost dosegla puninu, pisati pohvale Crkvi i njezinim sinovima za njihove sustavne mirovne napore kroz povijest. Da se razumijemo, nitko ne želi pritom umanjiti pogrješke, pa i krupnije stvari, koje su kršćani činili kroz povijest. Kao drugo, sustavni mirovni napori kršćana kroz tu istu povijest predstavljaju solidan temelj za izgradnju mira i njih se kršćani ne bi trebali ni sramiti ni od njih odustajati, a napose ih zanemarivati kao da ih nije ni bilo. Kada je riječ o mirotvorstvu općenito, opće je poznato da dobra volja nije dovoljna, a prema uvriježenom mišljenju njome je čak popločan put u pakao. Doista, mirovni napori zahtijevaju sustavan pristup, i tako će biti dok se drukčije ne dokaže.
S druge strane, sama mirovna politika, kao institucionalizirani sustav i proces, nije samo »politika«, nego skup napora u zajednici i privatnom životu. Prema definiciji, cilj je mirovne politike stanje ugovorno uređenoga i osiguranoga suživota ljudi na različitim razinama. Ta zapetljana formulacija sigurno ne će pomoći ljudima koji danas u Alepu ne znaju hoće li doživjeti sutra, koji su kao nekoć ljudi u Vukovaru izloženi bjesomučnoj mržnji i uništenju. Međutim, sada nije vrijeme za lijepe riječi koje mogu kratkoročno donijeti utjehu ili nadu u bolje sutra, nego valja pokušati sustavno analizirati mehanizme, tradiciju, ponašanja i odnose koji izazivaju rat ili omogućuju mir. Uostalom, svatko tko je gledao slike patnja u Vukovaru mogao je zaključiti da zauzimanje za nenasilje u tom trenutku nije baš neka sjajna opcija.
Mirovna politika star je pojam, poznata je već u drevnim kulturama, iako se onda nije tako zvala, a njezine različite vidove nalazimo i u Bibliji. U suvremenom smislu, mirovna je politika uvijek u oporbi prema geostrateškoj konkurenciji i političkim konceptima interesnih sfera. Mirovna je politika u dvadesetom stoljeću institucionalizirana, a to znači dobila je službeni oblik u međunarodnoj politici. Konkretno, najprije je osnovana Liga naroda, a nakon Drugoga svjetskoga rata i Ujedinjeni narodi. Postoji niz ozbiljnih argumenata za tvrdnju da je takav, institucionalizirani oblik mirovne politike spriječio brojne međunarodne sukobe.
Uz to, nakon Drugoga svjetskoga rata nastali su i mnogi alternativni pokreti koji se mogu obuhvatiti pojmom mirovne politike, a čiji je glavni cilj bio suočavanje s prijetnjama Hladnoga rata i težnja za razoružanjem. Među njima su se posebno isticale ljevičarske skupine i pokreti na Zapadu. Mnogi od njih bili su samo produljena ruka Sovjetskoga Saveza, koji je na taj način, pod krinkom mirovne politike, širio područje svojega utjecaja, vješto se koristeći blagodatima slobode i snošljivosti zapadnih društava. Međutim, to ne bi trebalo umanjiti važnost mirovnih pokreta jer niti su svi bili instrumentalizirani niti su svi imali skrivene političke ciljeve. Među njima je, vrijedi također spomenuti, bilo i kršćanskih pokreta, uglavnom nastalih u okrilju katoličkih ili protestantskih zajednica.
Istodobno, institucionalizirana mirovna politika, kao primjerice politika popuštanja i političkoga upravljanja sukobima, doista je dala doprinos svršetku Hladnoga rata. Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), koja je prerasla u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS), pritom je po nekima odigrala ključnu ulogu. Brojni će poznavatelji reći da je KESS, inzistiranjem na tome da ljudska prava nisu unutarnje pitanje, postavio minu koja je naposljetku srušila komunističke režime. To bi se, naravno, moglo protumačiti i kao doprinos tezi da ni mirovna politika ne može bez nanošenja poraza.
U današnje vrijeme mirovna politika znači napore u izbjegavanju uzroka rata u području gospodarstva, razvojne pomoći i borbe protiv siromaštva, kao i suočavanja s prošlošću. Ovo posljednje predstavlja svojevrsni mehanizam kolektivnoga ispita savjesti, ponajprije u društvima koja su zatrovana totalitarnom prošlošću.
Katolička Crkva dala je ne samo golem doprinos razvitku Zapada, utječući na oblikovanje uspješnih političkih i gospodarskih koncepata i promicanje socijalne zaštite, nego je i njezina uloga u mirovnoj politici sve samo ne zanemariva. Ovdje nije riječ o poznatoj diplomatskoj službi Svete Stolice, koja je svojim diskretnim naporima uspjela otupjeti oštrice mnogih sukoba u svijetu, nego o sustavnom pristupu temeljnim pitanjima čovječanstva i promicanju načela, vrijednosti, metoda i spoznaja na kojima se temelji svjetska mirovna politika općenito.
Doprinos Katoličke Crkve mirovnoj politici ide ukorak s doprinosom Crkve politici uopće, u velikoj mjeri uobličenim u kršćanskoj demokraciji nastaloj kao reakcija na socijalne promjene u 19. stoljeću i ideje liberalizma i socijalizma. Papinske enciklike koje se temeljito bave smislom i strukturom društvenih odnosa nezaobilazne su u svakom ozbiljnom bavljenju politikom. Enciklike Rerum novarum (1891) o radničkom pitanju, Quadragesimo anno (1931) o društvenom uređenju, Mater et magistra (1961) o socijalnom pitanju, Pacem in terris (1963) o uvjetima za miran suživot ljudi u svjetskim razmjerima, kapitalni su dokumenti ne samo za katolike. I brojne sljedeće enciklike primjeri su sveobuhvatnoga bavljenja aktualnim pitanjima društva, sve do enciklike Centesimus annus iz 1991., koja predstavlja sustavnu, temeljitu socijalno-etičku procjenu gospodarskoga, socijalnoga i političkoga stanja u svijetu nakon raspada socijalizma. Uzgred, načela solidarnosti i supsidijarnosti na kojima je izgrađena Europska unija i koja još i danas predstavljaju temelje odnosa zapadnoga svijeta, djelo su Katoličke Crkve.
Zašto je sustavni pristup potreban u stvarima kada je, barem na prvi pogled, dovoljno odbaciti oružje i mirno se razići? Jednostavno zato što sukobi nastaju zbog nedostatka sustavnih rješenja. Mira ne može biti, tu se slažu svi koji o mirovnoj politici imaju što reći, a da nema reda i dogovora. Mir je također usko povezan s pojmom prava, a preduvjet miru je sloboda. Nadalje, za održanje mira potrebna je moć i sila. I tu se ništa nije promijenilo tijekom povijesti, još iz starozavjetnoga doba iz kojega su ostali opisi sukoba i borba za ostvarenje bilo državnih ciljeva bilo osobnih životnih predodžaba.
Točno, apsurd je da sukob često nastaje kao posljedica težnje za mirom, i tu vrijedi ona već spomenuta izreka o putu u pakao popločanom dobrim namjerama. Poznavatelji u tom smislu objašnjavaju i vjerske ratove kroz povijest, koje često prati agresivnost prema van, a mirotvorstvo prema unutra.
Mirovna politika novu je dimenziju dobila u Novom zavjetu, Isusovom porukom »Mir vama« i Govorom na gori, koji sadrži i rečenicu: »Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati«. Ako ćemo pravo, Isus je pritom očito imao na umu karakter ljudskoga roda i pretpostavku da trajni mir na ovom svijetu nije moguć. Bit će da je stoga posebno istaknuo ulogu mirotvoraca, koji svojim naporima pomažu da svijet potpuno ne potone u kaos.
Međunarodno pravo danas hladno definira mir kao izostanak ratnoga stanja među državama. Iako ta definicija može biti u koliziji sa spomenutom tezom i slobodi kao preduvjetu mira. Dovoljno je sjetiti se komunizma, pa svih drugih diktatura po svijetu, pa naposljetku »Arapskoga proljeća« kao svojevrsne kapitulacije mirovne ideje. Doista, borba protiv diktature, neslobode i poniženja može se ponekad izroditi u još veće zlo. To potvrđuju upravo kaotični procesi u arapskom svijetu nakon rušenja nekolicine diktatura ili autokratskih režima.
Čovječanstvo očito nema učinkovit koncept za očuvanje mira. Da ga ima, već bi ga davno primijenilo. To treba uzeti u obzir pri svakom ozbiljnijem bavljenju idejom mirotvorstva. Nadalje, uzroke bilo za mir bilo za sukobe najčešće valja tražiti u pitanjima sustava, u gospodarskim odnosima ili gospodarskoj nemoći, u socijalnim pitanjima, u kulturološkim razlikama, u osobnim i prvenstveno kolektivnim iskustvima, kao i u nedostatku jamstava za život u slobodi i socijalnoj sigurnosti. Doista, strah, nesigurnost ili naprosto nepovjerenje znaju često izazvati teške i krvave sukobe.
Nasilje je u ljudskom srcu, kaže Papa u svojoj poruci za Svjetski dan mira. Očito misli na strah i nepovjerenje, na loša, često traumatična iskustva pojedinaca koja dovode do spirale nasilja. Prema njemu, rješenje je u obitelji. »Obitelj je«, poručuje Papa, »nezamjenjiva kalionica gdje supružnici, roditelji i djeca, braća i sestre, uče komunicirati i nesebično se brinuti jedni za druge i gdje se trvenja, pa čak i konflikti, ne rješavaju silom, nego dijalogom, poštivanjem, traženjem dobra drugoga, milosrđem i opraštanjem«. Ovo bi doista mogao biti lijek za svjetske nevolje i temeljno načelo mirovne politike. Ali što činiti kada je danas sve manje obitelji? Iako se svi kunu u obitelj, malotko joj pridaje važnost, a njezina se struktura gubi u relativiziranju vrijednosti, osjećaja i norma. No Papa, kao i drugi kršćani ili mirotvorci, ne može drukčije. »Bacanje koplja u trnje« nije rješenje.
