Punoljetni hrvatski građani pozvani su u nedjelju 5. srpnja doći na izborna mjesta i tajno dati svoj glas nekoj od predloženih izbornih lista ili ostati bez osobnoga opredjeljenja, što se može ostvariti najobičnijim postupkom protivnim onomu što je propisano da bi glas bio valjan. No da bi nečiji glas bio »bačen u bunar«, nepravilno postupanje, koje može biti svjesno ili i nehotimično, nije jedini način, jer davanje glasa izbornim listama koje ne će prijeći 5-postotni izborni prag daleko je češći način bacanja glasa »u bunar«. Ipak, postoji velika razlika između nepravilnoga sudjelovanja na izborima i davanja glasa onima koji su unaprijed osuđeni da ne prođu. Oni koji se odreknu svoga glasa nepravilnim postupanjem u činu biranja, bilo svjesno bilo zabunom, osim što, kad to čine svjesno, odašilju jasnu poruku o hrvatskom izbornom sustavu, zapravo se isključuju iz izbora, iz odlučivanja. A oni koji daju glas izbornima listama koje ne prijeđu izborni prag, zapravo, po vrijedećem hrvatskom izbornom zakonodavstvu, daju svoj glas onima koji na izborima dobiju najviše glasova pa njihovi glasovi zapravo ne odu »u bunar«, nego odu u korist onima kojima vjerojatno nikada ne bi svojom voljom dali svoj glas.
Obično se tvrdi da su svaki parlamentarni izbori posebni, a da su ovogodišnji doista posebni nikomu ne treba dokazivati, ako ne zbog drugih razloga, onda već zbog okolnosti epidemije i epidemioloških mjera koje obvezuju i na samim biralištima. Ta okolnost, bez sumnje, može utjecati da manje osoba s pravom glasa sudjeluje na izborima, a to opet ide u prilog onima koji se ipak po nekoj čudnoj logici u Hrvatskoj izmjenjuju na vlasti, posebno nakon 2000. godine, dakle već 20 godina, odnosno već na najmanje pet parlamentarnih izbora. Kriza koju su izazvali koronavirus i mjere zaštite od njega ništa na tom planu ne može promijeniti, no hoće li ispuniti neka očekivanja određenih političkih krugova, pokazat će rezultati izbora. Strah od zaraze koronavirusom ipak ne bi smio biti jači od svijesti odgovornosti i davanja glasa, po osobnoj procjeni, najboljoj izbornoj listi.
U Hrvatskoj, objektivno puno više nego u drugim zemljama, poslije odlaska prvoga hrvatskoga predsjednika, na gotovo svim područjima zajedničkoga društvenoga života dominira manjina nad većinom.
Na nekim područjima to je tako opipljivo da je gotovo nemoguće da bi itko mogao biti u Hrvatskoj a da to ne bi prepoznao. Tako na primjer »ideologija« glavne struje javnoga mnijenja koju promoviraju »glavni« mediji uporno i ustrajno preodgaja većinu u Hrvatskoj, bešćutno prešućujući sve relevantno što se ne uklapa u tu »ideologiju«, odnosno napuhujući i preuveličavajući sve ono što ide »na mlin« te »ideologije«. Što je takvo stanje medija u hrvatskom društvu sva odgovornost leži na politici koja sve do sada ne želi ni pravu demokraciju ni poštovanje postojeće pluralnosti u shvaćanjima hrvatskoga stanovništva. Sve što je dominantno u najširim krugovima hrvatskoga stanovništva, od same hrvatske uljudbe do vjere odnosno religije, svjesno se marginalizira, podcjenjuje i obezvrjeđuje.
Da se ta supremacija manjine nad većinom događa i u politici i političkom odlučivanju malo je teže prepoznati svakomu, no zbog toga ta pojava nije manja ni bezazlenija, nego je upravo važnija i opasnija. Naime, u hrvatskoj politici puno toga nije zapravo to što se predstavlja, npr. konkretno često brojni ekstremni ili veliki »Hrvati« i »katolici« zapravo se takvima predstavljaju po političkoj zadaći te se slobodno može reći da su ustvari tek puki provokatori. Posebno je jasno i očito da sve ono što se govorilo posljednjih dana u predizbornoj kampanji nije ni objektivno ni vjerodostojno, no nije neobično što se u predizbornoj kampanji pretjeruje, ali jest neobično što u Hrvatskoj baš nikako u realnom životu stvarni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi ne mogu dobiti prioritet. U sučeljavanju s tim bitnim hrvatskim problemom uz postojeće izborno zakonodavstvo ništa ne pomažu ni izbori ni na kojoj razini pa ostaje gorak okus da su i na izborima dani glasovi zapravo bačeni glasovi.
No i u takvim objektivnim okolnostima ipak nije niti smije biti svejedno ikomu komu je stalo do stvarnoga općega dobra hrvatskoga društva, hrvatskoga naroda i Hrvatske tko će doći na vlast, odnosno tko će u sljedećem četverogodišnjem mandatu koliko-toliko upravljati Hrvatskom. Naime, nositelji vlasti često mogu cjelokupnom hrvatskom društvu učiniti puno više zla negoli dobra. Birači bi svojim glasom trebali pokušati zaustaviti i onemogućiti upravo one koji bi osvajanjem mandata mogli učiniti više zla od drugih. Ako bi, naime, vlast pripala onima kojima je važnija dekonstrukcija hrvatskih ciljeva i interesa, odnosno kojima je važna samo materijalna, financijska dobit njihovih interesnih krugova, to bi bio siguran pokazatelj da bi takvima dani glasovi ne samo bili bačeni, nego bi takvima dani glasovi postali kamenčići u mozaiku daljnjega razaranja hrvatskoga naroda i hrvatske države i hrvatskih vrjednota.
