I prije nego što je današnji 91-godišnji papa emeritus Benedikt XVI. počeo sloviti kao »uvaženi svjetski teolog« te postao nadbiskup bavarske prijestolnice Münchena, kreiran u kardinala i imenovan čelnikom Kongregacije za nauk vjere, postavši tako u crkvenim krugovima široko poznata osoba, hrvatska je javnost preko katoličkoga dvotjednika Glasa Koncila bila upoznata s teološkim promišljanjima, istupima i stajalištima Josepha Ratzingera. U mjesecu u kojem se navršava pet godina otkako se odrekao papinske službe zavirili smo u stara godišta Glasa Koncila i od prvoga izdanja pa do Ratzingerova izbora za papu pronašli oko 250 brojeva u kojima se spominjao kao teolog, profesor, nadbiskup, kardinal…
Prvi spomen Josepha Ratzingera zapisan je u Glasu Koncila prije pola stoljeća – u listopadu 1969. godine u vijesti o prvom zasjedanju središnje teološke komisije u Rimu, a među teolozima koji su nekada bili sumnjivi Svetomu oficiju te su postali članovi komisije istaknuto je i ime njemačkoga teologa i budućega pape. Ubrzo je, već nakon godinu dana, na stranicama Glasa Koncila u rubrici »Pogled u novu knjigu« Živko Kustić preporučio hrvatski prijevod Ratzingerove knjige »Uvod u kršćanstvo« u izdanju Kršćanske sadašnjosti kao pravu knjigu u pravi čas, za koju je napisao da bi se morala »naći u knjižnici i u rukama svakoga tko se želi što objektivnije obavijestiti i orijentirati s obzirom na kršćanstvo«.
A već je tada Bavarac Ratzinger bio uvaženi teolog s međunarodnim ugledom jer je kao osobni savjetnik kölnskoga kardinala Josefa Frinsa sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu, a bio je sudionik i nekih kasnijih biskupskih sinoda… O tom se može čitati i u intervjuu iz 1974. godine, kada je sinodski otac dr. Mijo Škvorc na 4. biskupijskoj sinodi u Rimu, govoreći o doprinosu, spomenuo i onaj pojedinca teologa Ratzingera.
Početkom sedamdesetih Ratzingera se u Hrvatskoj doživljavalo kao teologa, autora brojnih teoloških članaka u znanstvenim revijama i publikacijama, a godinu dana prije nego što je sjeo na nadbiskupsku stolicu u Münchenu objavljen je intervju s njim u Glasu Koncila, u ožujku 1976. godine, u dva nastavka. Uz nadnaslov »Joseph Ratzinger ekskluzivno za ‘Glas Koncila’« u uvodu intervjua stajalo je da je dogmatičar Ratziner bio osobito »poznat po tome što otvara nove putove teološke misli ne prekidajući s baštinom tradicije«. Intervju su vodila dvojica hrvatskih studenata teologije u Eichstadtu Ljuban-Severin Jerković i Mijo Arapović, a u prvom nastavku s naslovom »Je li evanđelje izblijedjelo – ili je Crkva zatajila« dotaknute su teme ređenja žena i oženjenih osoba, krize vjere, kršćanskoga humanizma.
Nije to bio jedini intervju Glasu Koncila. Do sljedećega je trebalo čekati 25 godina, a povod je bio njegov dolazak na simpozij u povodu 20. obljetnice smrti kardinala Franje Šepera u Zagreb. Upravo je kardinal Šeper bio motiv više dolazaka kardinala Ratzingera u Hrvatsku. Tako se u Glasu Koncila može čitati o njegovu dolasku na sprovod kardinala Šepera 1982. godine, na međunarodni simpozij u Zagrebu 2001. g., a posebno ga se radosno dočekalo deset godina kasnije kao Benedikta XVI. na njegovu apostolskom pohodu u povodu Prvoga nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji.
U međuvremenu također se mnogo pisalo o Ratzingeru – njegovu imenovanju za münchenskoga nadbiskupa, potom slavlju ređenja, njegovim poslanicama koje je upućivao vjernicima svoje nadbiskupije… Ubrzo je nadbiskup Ratzinger primio i kardinalski biret te se njegova fotografija pojavila na naslovnoj stranici Glasa Koncila među petoricom novih kardinala. Prozvali su ga »naprednim, ali klasičnim teologom«, a u tekstu je stajalo da je to »prvi put u novije doba da je kardinalom imenovan jedan rezidencijalni nadbiskup koji je ujedno i glasoviti teolog«.
A o povezanosti Josepha Ratzingera s Hrvatskom svjedoči i tekst objavljen 1980. godine kada je upravo kardinal Ratzinger blagoslovio Hrvatski katolički dom u Münchenu kao sjedište Hrvatske katoličke misije, a kako se doznaje u tekstu, upravo je budući papa bio najzaslužniji jer je tamošnja nadbiskupija darovala taj dom hrvatskim gastarbajterima. Ubrzo se počelo pisati o kardinalu Ratzingeru kao nasljedniku kardinala Šepera, a u prosincu 1984. godine prenesene su njegove riječi o trećoj fatimskoj tajni i o ukazanjima u Međugorju. »Objava je završena s Isusom Kristom, koji je, upravo on sam naša Objava. Zacijelo ne možemo spriječiti Bogu da govori ovom našem vremenu također preko priprostih osoba i izvanrednih znakova koji otkrivaju manjkavost kulture obilježene racionalizmom kao što je naša«, kazao je tada Ratzinger kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere o fenomenu u Međugorju.
Među više stotina vijesti koje se vežu uz Josepha Ratzingera objavljenih u Glasu Koncila i jedna je nesvakidašnja iz 1990. godine naslovljena »Misa bez vina«. U njoj stoji da je Kongregacija za nauk vjere posebnim dokumentom koji je potpisao kardinal Ratzinger 15. kolovoza 1987. dopustila svećenicima ovisnicima o alkoholu da služe misu sokom od grožđanih bobica. U nastavku vijesti doznaje se: »Friulanski svećenici koji se liječe od te opake ovisnosti zamolili su Kongregaciju za takvo dopuštenje. U želji da se svećenici tijekom liječenja ne isključe iz redovite pastve Kongregacija je izdala takvo dopuštenje, koje je dugo ostalo tajna samo liječenih svećenika. U dopuštenju se precizira da se dobiveni sok može zalediti, ili grožđe smrznuti, ili na koji drugi način sačuvati svježe i spriječiti fermentacija. Sve se može upotrijebiti da se sačuva svježe grožđe ili svjež sok, ali treba paziti da se ničim ne povrijedi prirodno grožđe i sok.«
Upravo u tom naslovu pročelnika Kongregacije za nauk vjere objavljivane su brojne vijesti o Ratzingeru, poput onih da pojedini biskupi ne prihvaćaju novi katekizam, o teologiji oslobođenja, o ekumenizmu i drugim prijeporima i izazovima koji su se nametali kroz protekla desetljeća…
Uz kardinala Šepera kardinal Ratzinger poznavao je i život Alojzija Stepinca jer je upravo u godini kada je imenovan blaženim služio misu zadušnicu u Rimu na 38. obljetnicu smrti. Jednom je drugom prigodom za blaženika Stepinca kazao, a preneseno je u listopadskom Glasu Koncila iz 1999. godine: »Patio je dok je bio zatočen, zbog samoće. Trpio je zbog siromaštva, ali ga je mogao podnijeti jer je u njemu otkrio pravo blaženstvo. Stvarno se izgubio u Bogu i izgubivši se pronašao je pravi život. Jer upravo odričući se sebe samoga, postao je slobodan. Slobodan u odnosu na ljudsku čast, slobodan podnositi sve te uvrede, te klevete. Slobodan voljeti.«
