Jakša Bilić
U nedavnom pismu o ulozi književnosti u formaciji papa Franjo je mnoge iznenadio ponukavši i odgovorne za obrazovanje svećeničkih kandidata da čitanje klasičnih i suvremenih književnih djela ponovno uvedu kao obrazovni temeljni kamen u sjemeništa. Ali i državni dužnosnici zaduženi za obrazovanje mogu pronaći u tom dokumentu vrijedne poticaje za promišljanje. Idealno bi bilo i da se to pismo nađe među dokumentima koje će pročitati svaki budući ministar obrazovanja.
Uloga književnosti u prvoj Crkvi
Književnost je bila osnova naobrazbe u vremenima ranoga kršćanstva. Sv. Bazilije Veliki (330. – 379.) u svojem »Pismu mladima« poticao je na prisan susret s klasičnom kulturom čitanjem klasičnih autora iz razdoblja pretkršćanske antike. Taj je veliki istočni svetac mladim kršćanima dao takav savjet ne samo radi učenja metoda tekstualnih uobličavanja i argumentacije, nego i zbog svjedočanstava zbiljskoga života koja su im mogla biti korisna za njihovu kršćansku moralnu imaginaciju.
Papa Franjo u svojem se pismu poziva i na »čitatelja poezije«, sv. Pavla, koji u slavnom govoru na atenskom Areopagu parafrazira stihove grčkih pjesnika Epimenida (VII. st. pr. Kr.) i Arata (III. st. pr. Kr.) ne bi li približio evanđelje onodobnomu grčkomu kulturnomu kontekstu: »U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo [Epimenid], kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!« [Arat] (Dj 17, 28).
Duhovne blagodati književnosti u epohi ekrana
Književno djelo, sačinjeno od riječi, stila i simbola, od čitatelja zahtijeva da ga stvaralački nadopuni vlastitim predočavanjem, imaginacijom koja »čini da procvjeta bogatstvo naše vlastite osobnosti«. Izvlačenje iz djela bogatstva koje ono sadrži primorava naš duh da razvija vlastite snage. Ti argumenti nisu novi. Nalazimo ih u Aristotela, Hegela, Valéryja, Rilkea, Cassirera ili Eliota. Novina je zapravo u njihovoj zaodjenutost u pontifikalni autoritet.
Na praktičnoj ravni, napominje Papa u svojem pismu, navika čitanja pomaže nam da steknemo bogat vokabular i da razvijemo različite oblike inteligencije, potiče nam snagu imaginacije i kreativnosti, poboljšava sposobnosti koncentracije, sprječava kognitivne poremećaje, smanjuje stres i tjeskobu. Međutim, mnogo su važnije duhovne blagodati. Osobito u današnjem vremenu, kada smo izvrgnuti procesu postupnoga ulaska digitalnih medija u sve pore našega duha, opsjednuti smo ekranima i hiperboličnim porukama u hipertrofiranim količinama koje zarobljavaju i opsjedaju naš duh. Kršćani su pred iskušenjem da zapadnu u »zaglušni solipsizam i fundamentalizam prema kojem je samo jedna kulturnopovijesna gramatika sposobna izraziti sve bogatstvo evanđelja«, upozorava Papa. Susret s raznorodnim književnim svjetovima i duhovnim obzorjima dopušta nam da »produbljujemo polifoniju Objave ne svodeći je na određene povijesne uvjete i mentalne strukture«.
Uvođenjem čitanja književnosti u »barem neka sjemeništa« omogućio bi se svećeničkim kandidatima povlašten jezični pristup samomu srcu ljudskoga bića, njegovu otajstvu jer se u književnom stvaralaštvu otkrivaju najdublje žudnje, traganje za smislom, egzistencijalne napetosti i bezdani ljudskoga srca. Bezdani, rane, strasti i rastrganost stanuju u čovjeku, a Objava pokazuje kako ih utjelovljeni Krist i sam iskustveno prolazi, osvjetljava i liječi.
Papini pogledi koji idu protiv medijskih i sveučilišnih »inkvizicija«
Književnost je prema Papi vježbalište duhovne razlučbe. Ona bolje od filozofije i analitičkih tekstova uči kako prepoznati »beskorisnost, a možda čak i nemogućnost svođenja otajstva svijeta i ljudskoga bića na antinomijski polaritet između istinitoga i pogrješnoga ili između pravednoga i nepravednoga«. Pod Papinim su perom te riječi snažne, pa i »revolucionarne«. One ne idu samo protiv cenzure koja je postojala kroz povijest Crkve, nego i protiv suvremenih inkvizicijskih postupaka na sveučilištima i medijima u ime politike i ideologije.
Papa ispisuje moralno vrlo promišljene retke svojega pisma i kada podsjeća da u književnosti nasilje, slabost ili krhkost drugih čitatelja podsjećaju na njegovu sličnost s tim istim likovima. Na širokim vidicima bogatstva i raznolikosti, sjaja i bijede ljudskih iskustava književnost vježba naš pogled za sporost i odmjerenost potrebnu za razumijevanje, na »poniznost nepojednostavnjivanja«, na blagost pomoću koje ne glumimo da smo ovladali stvarnošću i ljudskim položajem u svijetu na temelju naše prosudbe – i osude. Papa ne odriče nužnost prosudbe, ali naglašuje da ne smijemo zaboraviti njezin ograničen domašaj – nikada se prosudba ne smije svesti na smrtnu osudu, na brisanje i dokidanje nečije ljudskosti u ime suhe i jalove totalizacije zakona.
Književnost nije relativistička
Književnost nije relativistička jer ona ne ukida kriterije vrjednovanja. Jezična simbolička reprezentacija istinitoga i lažnoga u književnosti, prikazujući oblike individualnih egzistencija i kolektivnih povijesnih događaja, ne neutralizira moralnu prosudbu, nego joj priječi da oslijepi ili površno osuđuje. Papa nam priziva na tom tragu i parabolu o trunu i brvnu (Mt 7, 3).
Čitatelj prihvaća dužnost prosudbe likova u književnom djelu ne kao sredstvo dominacije, nego kao odskočnu dasku za neprekidno osluškivanje i kao raspoloživost za vlastito uplitanje u začudno bogatstvo (pri)povijesti u kojem se Duh Sveti daruje kao Milost. U tom duhu povijest i pripovijest treba prosuđivati kao nepredvidivi i neshvatljivi niz događaja, koji ne ovisi o ljudskom djelovanju i koji redefinira ljudsko kao ono što je puno nade u spasenje.
Pjesnik i svećenik pred istom zadaćom
S impulsom pape Franje književnost se vraća na velika vrata ne samo u Crkvu, nego i u »sekularno društvo«. Pozivajući se na srodnost pjesnika i svećenika koji riječima osvjetljuju sve oblike položaja ljudskoga bića u svijetu, Papa prepoznaje u riječima književnika odgovor na prvi Božji zadatak čovjeku iz Knjige Postanka (2, 19): »Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.«
Čitajući takva imenovanja iz pera raznorodnih književnika svjetske književnosti, gledamo očima drugih i proširujemo granice svoje čovječnosti. Imaginacija aktivira sposobnost za empatiju, koja je temeljno sredstvo identifikacije s tuđim gledištem, a bez koje nema solidarnosti, suosjećanja i samilosti. Duhovna i intelektualna uzvišenost pisma pape Franje potiče na sanjarenje o stanju svijeta u kojem bi se i državni i religijski glavari umjeli nadahnuti darom razumijevanja i otvorenosti prema svemu od čega je sačinjeno čovječanstvo. Guillaume Apollinaire već je 1913. rekao u pjesmi Područje Pariza (fr. Zone) iz zbirke Alkoholi (fr. Alcools): »Najmoderniji Europljanin ste vi, papa Pio X.« Treba samo promijeniti papinsko ime.
