Na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka, započela je odlukom pape Franje Godina posvećena obitelji »Amoris laetitia« (Radost ljubavi) koja će trajati sljedećih 15 mjeseci. Tužna uvertira u započetu Godinu obitelji (bila) je pandemijska godina u kojoj su, uz zdravstveni sustav, najveću žrtvu podnijele obitelji. Da nije bilo obiteljskoga zajedništva, kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama, zajedništva koje se ne može ničim naplatiti niti izumiti ikojom državnom financijskom mjerom, da se nisu u tolikoj mjeri roditelji brinuli za djecu, djeca za svoje starije roditelje, rodbina za rodbinu, nema sumnje da bi se čitav sustav u potpunosti raspao. Stoga se više nego očitim pokazalo da i buduće socijalne politike daleko više smisla imaju ulagati sredstva u potporu kvalitete obiteljskoga života nego dominantno u potporu radničkih prava koja su bila dodatno zaštićena zahvaljujući raspakiravanjima financijskih darova iz europskih fondova. Štoviše, posljednja istraživanja pokazuju da je naglašeno ulaganje u podupiranje rada i radnih mjesta kao najvećega smisla čovjekova života put koji društvo ne vodi prema svijetloj budućnosti jer takva ulaganja ne jamče i povećanje broja novorođene djece, nego čak i suprotno.
Naime, u utorak 23. ožujka američki Institut za obiteljske studije zajedno s američko-španjolskim Institutom za društvene trendove objavio je međunarodnu studiju u kojoj su znanstvenici detaljno analizirali kako državno ulaganje u radna mjesta, koje prati i društveno poticanje gradnje karijera muškaraca i žena, utječe na broj novorođene djece. I došli su do zabrinjavajućih rezultata. Istraživači su se, međutim, posebno ulovili u koštac s pojavom koja gotovo da poprima obrise nove ideologije, a za tu pojavu nema sretnoga prijevoda na hrvatski jezik. Riječ je o pojavi »radizma« (rad + izam, eng. workism), a pojednostavnjeno rečeno, to je skup uvjerenja po kojem je čovjek utoliko bolji i utoliko više vrijedi ukoliko više vremena može provesti radeći (nije isto što i radoholičarstvo). U istraživanju su posve drugim očima gledali podatke anketa o vrjednotama koje su provedene na svjetskoj i europskoj razini te otkrili da se sve manje djece rađa u zemljama s visokim dohotkom po glavi stanovnika i uopće u zemljama čiji stanovnici imaju bolje i plaćenije poslove. Njihov je zaključak da se tijekom posljednjega desetljeća pad nataliteta u mnogim zemljama s visokim dohotkom – uključujući i nordijske zemlje koje su poznate po zaštiti socijalnih prava – može objasniti i sve većom važnošću koju muškarci i žene pridaju radu kao dominantnoj vrjednoti njihova života. K tomu, studija je pokazala da politike vlada koje u pojedinim zemljama pokušavaju povećati natalitet pružajući više pogodnosti usmjerenih na radnike, kao što su subvencioniranje boravka djece u odgojnim institucijama dok roditelji rade ili roditeljski dopust, mogu čak potkopati budućnost jer time jačaju »radnika«, a oslabljuju roditelja.
Stoga se providonosnim može smatrati to što se Godina obitelji poklapa s Godinom sv. Josipa, koji je zaštitnik ne samo radnika, nego i obiteljskoga života. U Hrvatskoj su sv. Josipa za svojega zaštitnika izabrali i oni kojima je u Saboru zadaća donositi zakone za dobrobit društva i obitelji. Tijekom pandemijske godine bilo je mjera koje su izravno pomagale radnicima, no ni jedne koja bi izravno poduprla hrvatske obitelji. Hoće li se sada, kad se zna kamo takva politika vodi, išta promijeniti?
