Ako je istina da nema budućnosti kojoj se čovjek iz sadašnjosti može okrenuti, a kojoj smjer nije određen iz prošlosti, to se posebno odnosi na sadašnje stanje u kojem se nalazi čovječanstvo i Zemlja. U korijenu mnogih zala koja pogađaju suvremeno čovječanstvo, uključujući i ekološke ugroze i održivost planeta, dugotrajan je proces odbacivanja Boga kao Stvoritelja. Ako se odbaci Bog koji je jedini izvor u određivanju onoga što je dobro i što je zlo, sve postaje proizvoljno i podložno mjerilima bilo pojedinaca, bilo skupina ljudi, bilo ideologija koje opće dobro podlažu sebičnim interesima. Drugim riječima, preko umjetno stvorenoga rukavca rijeka povijesti čovječanstva kao Božjega stvorenja dovela je suvremeni svijet u luku u kojoj za Boga kao da nema mjesta.
Pod tim vidom moglo bi se gledati na pothvat kojemu je vjerojatno najglasniji zagovornik poglavar Katoličke Crkve, papa Franjo. Naime, prvoga dana rujna u Katoličkoj Crkvi, ali i u mnogim drugim kršćanskim Crkvama, slavio se Svjetski dan molitve za brigu o stvorenom, čime je započela i jednomjesečna ekumenska molitvena inicijativa Vrijeme stvorenoga koja završava na blagdan sv. Franje Asiškoga 4. listopada.
U uvodu svoje poruke, objavljene u povodu Svjetskoga dana molitve za brigu o stvorenom, papa Franjo je napisao: »Raduje me što je ekumenska obitelj za proslavu Vremena stvorenoga odabrala temu ‘Jubilej za Zemlju’, i to u ovoj godini u kojoj se obilježava pedeseta obljetnica Dana planeta Zemlje.« Iako bi možda dijelu vjernika moglo izazvati čuđenje da je središnja tema kršćanske proslave Vremena stvorenoga povezana sa »sekularnim jubilejom« kakav je Dan planeta Zemlje, možda se baš pod tim vidom mogu bolje shvatiti suvremena crkvena nastojanja koja se tiču i vjernika u Hrvatskoj.
Papa je svojom enciklikom »Laudato si’« te drugim inicijativama izraslim iz nje (inicijative su pokrenute i u Hrvatskoj), uključujući i aktualnu Posebnu godinu »Laudato si’« proglašenu u povodu 5. obljetnice njegove enciklike »o brizi za zajednički dom«, konkretno oživotvorio nastojanje Crkve da ide na periferije te da i preko »ekoloških tema« na dobrobit čovječanstva stupi u dijalog sa suvremenom kulturom. Iako će se sve strane u tom dijalogu složiti da je Zemlja čovječanstvu zajednički dom, crkveno je polazište ipak bitno drukčije od onih koji u brizi za Zemlju vide samo mjesto na kojem žive ljudi, mjesto koje pati zajedno s ljudima. Papino polazište ide mnogo dalje jer ne počinje od pukoga nizanja sadašnjih ekoloških problema koji su nesumnjivo i plod zla, nego snažno usmjerava pogled na izvor dobra: Bog je stvoritelj Zemlje. Zato bi se Papina »ekološka zauzimanja« mogla ocijeniti mudrim manevrom u dijalogu Crkve i suvremenoga društva koje često odbacuje Boga. Naime, zajedno s drugim kršćanskim Crkvama Papa je učinio obrat u odnosu na »sekularnu ekologiju« koja čovjeka postavlja kao vrhunsko mjerilo u odgovornosti za ugroze i kao jedinoga spasitelja, te pokazao da se u suočavanju s ranama koje trpe Zemlja i čovječanstvo izbavljenje može jedino dogoditi ako se svijet vrati vjeri u Stvoritelja. Stoga nije pogrješno ustvrditi da je Vrijeme stvorenoga zapravo i vrijeme koje uvijek pripada Stvoritelju.
Što bi vjernicima u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se više od 90 posto građana izjašnjava kršćanima i zemlji u kojoj veoma visok postotak roditelja za svoju djecu u školi bira vjeronauk – značila poruka da je Bog stvoritelj svijeta ako oni pokazuju da to već znaju i vjeruju? Zašto se Vrijeme stvorenoga tiče i katoličkih vjernika koji čine većinu u hrvatskom društvu? Odgovor daje hrvatska stvarnost, pogotovo ona koja se tiče odgovornosti prema darovanoj zemlji jer zadobivanje slobode u borbi za hrvatsku neovisnost nije podrazumijevalo znanje služenja slobodom nakon više desetljeća sustavne ateizacije društva. U raznim ekonomskim područjima dugogodišnje služenje slobodom na štetu općega dobra upravo je tijekom pandemije koronavirusa pokazalo u kojoj je mjeri Hrvatska, bogata plodnom zemljom i morem, ovisna o uvozu proizvoda koje bi mogla sama proizvesti. Što to govori o odgovornosti u postupanju s darovanom zemljom? Tijekom pandemije točnim su se pokazala upozorenja stručnjaka da gospodarstvo ne može počivati samo na snažnom turizmu pa je i za Hrvatsku znakovit Papin poziv iz Poruke: »Moramo iz svojih ekonomija ukloniti nebitne i štetne aspekte te osmišljavati plodne načine trgovine, proizvodnje i transporta dobara.«
U poruci je Sveti Otac vrlo otvoreno prokazao postupke multinacionalnih kompanija u siromašnim zemljama »koje bezobzirnim izvlačenjem fosilnih goriva, minerala, drva i agroindustrijskih proizvoda čine u manje razvijenim zemljama ono što ne mogu činiti u zemljama koje im pribavljaju kapital« te ocijenio da je takvo loše postupanje kompanija novi tip kolonijalizma. I Hrvatska ima sličnih iskustava jer vlast je preko raspleta slučaja »Agrokor« po mnogočemu sudeći postupila suprotno zdravorazumskomu Papinu poticaju: »Nužno je ojačati nacionalna i međunarodna zakonodavstva kako bi regulirala aktivnosti takvih kompanija te zajamčila oštećenima pristup pravdi.«
To su samo neki primjeri da i u Hrvatskoj Papina nastojanja povezana s brigom »o zajedničkom domu« lako mogu postati polazišta za promjene nabolje, to jest obraćenje od dosadašnjega često neodgovornoga postupanja prema Zemlji i ljudima.
