S početkom nove školske godine kao da se s viših, pogotovo političkih razina počeo promicati neki novi optimizam prispodobiv uzbuđenju učenika koji prvi put sjedaju u školske klupe. Tako se, na primjer, ublažavaju epidemiološke mjere pa se otvaraju i unutarnji prostori kafića, a Crkvama se i dalje preporučuje prednost davati prijenosima bogoslužja »na daljinu«. Nadalje, najavljuju se zakonske promjene kojima će se navodno lakše doći do obnove potresom razrušenih škola i kuća, a istodobno potresom pogođeni ljudi zimu dočekuju u kontejnerima. Potom, objavljeni su podatci o rastu bruto društvenoga proizvoda, gospodarskom napretku te o uspješnoj turističkoj sezoni, a ne govori se o razlozima smanjenja broja učenika prvih razreda (procjene su da ih je u Hrvatskoj oko 1500 manje nego lani), a gotovo da vlada zavjet šutnje o osjetnom povećavanju cijene mnogih proizvoda i inflaciji koja bi mogla utjecati na kvalitetu života u skoroj budućnosti…
Baš je o budućnosti, ali s mnogo manje euforije, uz početak nove školske i katehetske godine pisao u svojoj poruci biskup u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kojemu su povjerena pitanja župnoga i školskoga vjeronauka, mons. Đuro Hranić. »Pred nama je budućnost koju ne možemo predvidjeti. No to ne znači da smo joj prepušteni! Kao vjernici vjerujemo da nismo ‘bačeni’ u ovaj svijet, nego da smo poslani u njega kako bismo ga svakim danom izgrađivali kao mjesto bratske i prijateljske zajednice«, napisao je mons. Hranić. Moglo bi se zastati i nad njegovim riječima da u olujama ovoga vremena ne će pomoći »neproduktivna i neplodna nostalgija za prošlim vremenima koja bi nas tjerala na obnavljanje napuklih jarbola«, nego da treba graditi »novu lađu«. Drugim riječima, nema povratka na staro, ni u Crkvi, ni u društvu, a djeci i mladima danas treba govoriti njihovim jezikom. Još konkretnije, potrebno je, smatra nadbiskup Hranić, stvarati čak i nove prispodobe o kraljevstvu Božjem.
Ako se pokuša odgovoriti na taj poziv, možda bi čak i djeca na temelju hrvatske suvremenosti razumjela sljedeće prispodobe. Recimo, kraljevstvo je Božje kao kad vlast u nekoj zemlji umjesto da traga za profitom koji će dobiti od regionalne istočne suradnje, najprije nađe neprocjenjivo blago: sve svoje nestale i ubijene u ratu, čije ih obitelji još ucviljene čekaju. Ili, primjerice, kraljevstvo je Božje kao kad neke školske vlasti umjesto da prihvate milijune za promidžbu ideologije koja izvana mijenja poimanje muškarca, žene i obitelji, otkriju da se prava dragocjenost krije u besplatnom poštovanju odgoja koji kršćanske obitelji žele za svoju djecu. Aktualizirati bi se mogla i prispodoba o dvojici dužnika, jednom kojemu je gospodar oprostio enormno velik dug i drugom kojega je ovaj bacio u okove zbog mnogo manjega duga, pa bi to moglo zvučati ovako: Europska unija usred krize nepovratno je dala Hrvatskoj milijune sredstava, a hrvatska vlast preko nepravednoga ovršnoga zakona oduzima kuće i budućnost ljudima za dug od nekoliko tisuća kuna…
Možda bi se mnogo toga što se danas događa moglo pojasniti uz najpoznatiju prispodobu o milosrdnom otcu i dvojici sinova, samo što u slučaju hrvatskoga iskustva drugoga »sina« simboliziraju oni koji su davno svojevoljno uzeli pola imanja, nikad se za to nisu pokajali te i dalje na nove načine, onako odozdo, potkradaju i brata i otca. Tek kad dođe do njihova pokajanja i iskupljenja, prispodoba će biti spremna za pričanje, a domovina spremna za rast kojega je dostojna.
