Umro je zvuk Dalmacije, Oliver Dragojević. I bez prezimena, fetivoga velolučkoga, punina Oliverova imena podsjeti na djetinjstvo, odrastanje uz Splitski festival, još dok se riječ poštivala, a pjevači(ce) pjevali odjeveni. Život Olivera Dragojevića, započet u Splitu 7. prosinca 1947., bila je pjesma, čak i kada život nije samo pjesma. Privatno sin Marka i Kate, kasnije suprug i otac trojice sinova, profesionalno interpretator priča o malim ljudima i njihovim ljubavima, ukotvljenih u tekstove Zdenka Runjića, Jakše Fiamenga, Krste Jurasa, Zlatana Stipišića, Harija Rončevića i drugih pjesnika.
Dalmacija je uz Olivera doista izgledala kao zemlja s »kartulina«, stereotipnih radosnih sjećanja i srdačnih pozdrava, ali s originalnim glasom. Njegovim glasom. Ostat će pjesme, od prvoga festivalskoga »Picaferaja« do »Vjeruj u ljubav«, posljednje na posljednjem koncertu u listopadu 2017. u splitskom HNK-u.
Oliver je svakoga čovjeka svojom izvedbom pjesme (glasom, ali i klavirom) znao taknuti u dušu, a djelić svoje otkrio je u razgovoru na Hrvatskom katoličkom radiju, u razgovoru o kompilacijskom albumu »Tvoje ljubavi sam žedan«, objavljenom za zakladu »Josip Lang«, na kojem je izabrao otpjevati glasovitu »Milost«.
»S obzirom da sam u dobi gdje će mi pomoć i milost trebati, a treba već sada, to je korisno i dobro. Jedan sam od ljudi koji vole i inače pomagati, pa mi je bilo lako napraviti pjesmu… Svaka interpretacija pjesme ‘Milost’ je nečija osobnost. I s mojim pjevanjem ‘Milosti’ nisam izgubio ništa od svoje osobnosti. Slušao sam razne verzije te pjesme, pomalo mi je i neugodno pjevati s obzirom na sve koji su je izvodili«, kazao je skromno i proročanski Oliver daleke 2004. na HKR-u. Među izvedbama sakralnih pjesama ostala je upečatljiva i »Kako da te ne volim« koju je snimio u duetu s fra Stipicom Grgatom.
Ljepše zvuči svaka, baš svaka riječ uz Oliverov glas, i ostaje žal što nije, poput Johnnyja Casha, snimio još više sakralnih pjesama uz spomenutu:
spremaš život novi, uza me si uvijek, voliš me do krvi.
Kako da te ne volim, kako da ti ne pjevam, moj Isuse, moj Isuse.«
Oliver Dragojević bio je jednostavan i ponizan čovjek, velik u ljudskosti, s nebrojenim nastupima na humanitarnim koncertima, o kojima se izvještavalo u GK-u, osobito u predvečerje i tijekom Domovinskoga rata. Prikupljao je u inozemstvu pomoć za »gladne u domovini«, a nastupio je i u prvom hrvatskom božićnom mjuziklu »Kroz bijelu, tihu noć« 1992. godine. Imao je i jasan domoljubni stav da nakon hrvatskih ratnih rana nikada ne nastupi u glavnom gradu velikosrpske agresije Beogradu. Po dosljednosti, naočalama i glasu Oliver je bio drugačiji od svih. Vjerojatno zato i najbolji. Najbolji, ne samo zbog »Porina« za životno djelo i mora nagrada za »morskoga vuka«. Nikad u masi, klanu, a opet uvijek u društvu, klapi. Nepodnošljivo je lako u jednom tekstu objavljena laž da se uz Oliverove pjesme nije dočekivalo i športaše, ako se zna da je najpoznatija »Galeb i ja« dosanjala Gorana Ivaniševića poslije osvojenoga Wimbledona 2001. A i koja je dalmatinska pučka veselica mogla proći bez hrapave topline Dragojevićevoga baritona. »Ka rašpa«, kako je sam govorio. To što usamljenost noći daje završnu patinu Oliverovoj interpretaciji – drugi je par rukava.
Nakon što se Oliver u nedjelju 29. srpnja A.D. 2018. pridružio svojemu skladatelju Zdenku Runjiću, svoju puninu dobili su i stihovi iz pjesme »Ti me vodi preko voda« koju je napisao taj najpoznatiji slavonski Dalmatinac:
Ti što imaš prava druga,
jer si malo do sad dao,
vodi mene kraju kruga.«
Dvojica »Poeta« sada su zajedno u pjesmi, zajedno u vječnosti. S one strane voda i zvukova, na sigurnom.
