Nedavno sam na dva mjesta u javnom prostoru upotrijebio izraz da bi vjerske slobode u Hrvatskoj, a napose regulacija odnosa s Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, mogle biti hrvatski izvozni proizvod. Taj izraz, iako se na prvu koristi pojmovima ekonomskoga izričaja, u vremenu kad svi nešto uvoze i izvoze i kad su razmjena i prelijevanje dobara, ne samo materijalnih, nego i onih vrijednosnih, duhovnih i tradicijskih, toliko postali dio sveopće komunikacije, čini se najboljim da objasni »nešto« po čemu smo u poplavi kritika drugih o nama i onih o samima sebi vrijedni pažnje. I zaista, kad je o vjerskim slobodama riječ, Hrvatska se ima čime pohvaliti ne samo u regionalnim okvirima, nego i šire: unutar Europe, pa čak i svijeta.
Posljednjih se tjedana često u medijima spominje inicijativa Glasa i Hrvatske stranke umirovljenika o promjenama tzv. Vatikanskih ugovora. Točnije bi bilo govoriti o ugovorima koje je sklopila Republika Hrvatska sa Svetom Stolicom, međunarodno pravnim subjektom, te su oni kao takvi iznad zakona naše Republike, ali ispod Ustava. Ustav je, kao što je većini građana poznato, temeljni propis (zakon) u nekoj državi.
Jasno je da svi politički akteri u civiliziranoj demokratskoj državi imaju pravo iznositi svoja stajališta i mišljenja, a htijenja i političku volju, koja je odraz volje građana na izborima, u okvirima legitimnoga političkoga procesa pretvarati u pravni okvir koji onda vrijedi za sve i u svim okolnostima. Upravo zato što zakonodavna (pravna) rješenja vrijede za sve koji žive na nekom području – u državi, traži se visok stupanj odgovornosti onih koji predlažu promjene i zalažu se za kreiranje pravnoga poretka koji onda zahvaća sve pravne subjekte. Političari svih orijentacija prije svega bi trebali biti moralni ljudi koji imaju osjećaj za opće dobro i za posljedice svojih javnopolitičkih djelovanja. Pravo bi trebalo biti dobra i pravedna ravnoteža, s jedne strane između propisa koji većini jamče da se osjeća »u svojoj kući«, a ne kao stranac na vlastitom geografsko-moralnom prostoru, što se zapravo manifestira kroz demokratsku volju građana na izborima, te s druge strane prava raznovrsnih manjina kroz maksimalno moguće uvažavanje njihovih posebnosti i potreba, što je u skladu s načelima ljudskih prava. Pritom nije dovoljno da većina poštuje manjinu, nego je potrebno da to poštovanje postoji i u relacijama manjina prema većini. Uvažavanje mora biti obostrano. Kada je riječ o vjerskim slobodama i položaju vjerskih zajednica u Hrvatskoj, moguće je reći da u Hrvatskoj postoji uvažavanje na mnogim razinama, a predvodnik i prethodnik regulacije odnosa između države i vjerskih zajednica upravo je Katolička Crkva i ugovori sa Svetom Stolicom.
U prijedlogu Glasa i HSU-a, koji je pak legitiman izričaj jedne političke struje, nalaze se mnoge tvrdnje koje nisu uzele u obzir važne činjenice i studije koje pokazuju da gotovo u svim državama Europe, uz iznimke Slovenije i Albanije te donekle Francuske, postoji neki oblik konfesionalnoga vjeronauka ili etike koja je povezana s učenjem o religiji i/ili kršćanstvu. Čak i Francuska, za koju se često govori i piše da je izvor današnje europske ideje sekularizma, na svom čitavom teritoriju ne primjenjuje istovrsna pravna pravila; pa tako u departmanima Bas-Rhin, Haut-Rhin i Moselle država izravno financira katolički vjeronauk, a isti je slučaj i s francuskim prekomorskim departmanom Guyanne Française.
Upravo čudi neupućenost predlagatelja u problematiku vjerskoga obrazovanja u europskom kontekstu, a čežnja za izbacivanjem vjeronauka i vjerskoga odgoja, i to posljedično ne samo katoličkoga, iz javnoga prostora podsjeća na hajku iz Francuske revolucije prema Katoličkoj Crkvi, prenesenu iz 18. u 21. stoljeće – u Hrvatsku. Europski sud za ljudska prava u presudi Lautsi protiv Italije potvrdio je primjenu stare britanske doktrine Margin of Appreciation koja dopušta da se kod primjene Konvencije o ljudskim pravima u svakoj zemlji u obzir uzimaju posebne okolnosti koje ta država ima, što se odnosi na njezine pravne, političke, povijesne i kulturološke karakteristike. Tako se temeljem odluke toga suda u Italiji raspelo nalazi u svakoj javnoj učionici – od Sardinije do Trsta, a time se ne vrijeđaju osjećaji i mogućnosti drugih; jednostavno se radi o poštovanju talijanskih kulturoloških (i vjerskih) karakteristika.
Isto tako, grčki ustav počinje s pozivanjem na Presveto Trojstvo, britanska se zastava sastoji od križeva svetoga Jurja (Engleska), svetoga Andrije (Škotska) i svetoga Patrika (Sjeverna Irska), a uz to njihova himna »Bože, čuvaj kraljicu«, u kojoj se spominje Bog, odzvanja u svakom javnom prostoru, pa i na stadionu. Španjolski grb sadrži križ, Bavarske sudnice raspelo itd. Takvih je primjera bezbroj. Kršćanstvo je sastavni dio europske civilizacije, civilizacije koja pruža ruku i slobodu svim ostalima da u mirnom suživotu pronađu svoj prostor u društvu i državi. Sekularizam nije vrijednosno neutralan, on je također svojevrsni »vrijednosni« sustav koji ima svoje sljedbenike: neke države poput Francuske odlučile su tako biti »laique«, no neke poput Ujedinjenoga Kraljevstva i Danske koje imaju državnu Crkvu nisu. Zar su to države u kojima se eklatantno ne poštuju ljudska prava?
Po čitavom nizu osnova kritizira se financiranje Crkve i crkvenih potreba, no primjerice u toliko spominjanoj Skandinaviji koja je po mnogima »najnapredniji dio Europe« svi Danci, pa i oni nereligiozni, na izvjestan način, preko poreza, financiraju Luteransku (državnu) Crkvu kojoj mnogi i ne pripadaju. Treba dakle shvatiti da na unatoč u mnogočemu jedinstvenom prostoru Europske unije, svaka država zadržava svoje posebnosti i sama odlučuje hoće li biti »laique« poput Francuske; biti država s posebnim vezama s vjerskim zajednicama poput Italije i Hrvatske ili pak imati državnu Crkvu poput Velike Britanije i Danske. Zbog različitih kultura i povijesnih prilika postoje i različita pravna rješenja koja žive svoj život među ljudima koji ih osjećaju kao svoja.
Pravo jest i izraz pretežitih uvjerenja o potrebi uređenja stvarnosti prema određenim standardima i idealima. U tom smislu pravo u Hrvatskoj nije i ne treba biti isto kao pravo u Finskoj ili Nizozemskoj, i obrnuto. Forsiranje sekularnoga ili bolje sekulariziranoga pristupa ne respektira ni pravnu ni moralnu zbilju koja »živi« u Hrvatskoj, a nameće vrijednosni sud koji ni u čemu nije »nereligiozan«, nego pače ima kvazireligiozan karakter, samo onaj ateistički/agnostički/nevjernički. Svakako je preporuka pogledati završni govor J. J. Weilera, inače ortodoksnoga Židova, profesora s Newyorškoga sveučilišta, u obraćanju Europskom sudu za ljudska prava u kojem je branio raspelo u talijanskoj učionici.
Nekoliko riječi o sekularnoj Hrvatskoj. Već je davno jedan od najvećih europskih stručnjaka za pravo i religiju Norman Doe podijelio europske države u tri grupe: a) države s državnom Crkvom, b) države potpune odvojenosti Crkve i države i c) države u kooperacijskom modelu. Hrvatski u medijima često spominjani članak 41. Ustava govori o odvojenosti Crkve i države, ali u isto vrijeme i o njihovoj suradnji. Dakle, hrvatska jest sekularna država, ali ne može biti država sekularizma. Religija ima svoje mjesto u javnom prostoru. U krivu su oni koji smatraju da je religija rezervirana samo za vjerske objekte i privatne stanove. Naravno da pripadnost religiji ne može biti primjerice uvjet za dobivanje posla u javnoj službi i da se nikoga ne smije tjerati da sudjeluje u vjerskom obredu, ali tražiti potpuno micanje religijskoga iz javnoga prostora u potpunoj je suprotnosti s načelima demokracije, pravne tradicije i ljudskih prava.
Podlijeganje takvomu, agresivnomu sekularizmu, koji je u suprotnosti s izvornim značenjem pojma sekularnosti, onemogućava čitave skupine da se javno, zbog svojih vjerskih uvjerenja i pripadanja nekoj vjerskoj zajednici u javnom prostoru, legitimno bore za ono što smatraju ispravnim i vrijednim. Već sada neki iz straha ne čestitaju Božić, nego blagdane. Ne zaboravimo: Božić je državni blagdan i smije se čestitati! Zar će na poštanskim markama biti zabranjeno prikazivanje crkava jer sadrže križ ili ćemo uskoro zabranjivati ulične procesije do Kamenitih vrata? Valja se nad time malo zamisliti.
Religija jest važan društveni fenomen, pa čak i nereligiozni društveni znanstvenici priznaju važnost religijske egzistencije u društvu, što ne znači nužno da su religiozni. Ugovori koje je sklopila Republika Hrvatska sa Svetom Stolicom u potpunosti su s duhom hrvatskoga Ustava koji predviđa mogućnost suradnje, pa time i postavljanja jedne (dominantne) vjerske zajednice u prvi plan, nakon čega slijedi suradnja i mreža razvijenih odnosa s ostalim vjerskim zajednicama, što ima višestruk blagotvorni učinak: vertikalan i horizontalan.
Vertikalan se sastoji u razvijanju dobrih odnosa između države i vjerskih zajednica, pri čemu je vjerska zajednica suradnik državi. Horizontalan jer vjerske se zajednice okupljaju oko istih ili sličnih potreba i programa i zajedno nastupaju prema državi kao nositelji vjerskoga, ali i humanitarnoga i drugoga društveno korisnoga rada. Najveća su vrijednost za hrvatsko društvo svi ugovori sklopljeni s brojnim vjerskim zajednicama, pri čemu se nitko ne treba osjećati isključenim, a duhovno-karitativne potrebe vjernika, velikoga broja hrvatskih građana, njima su bitno poboljšane.
Prijedlog spomenutih političkih entiteta, nažalost, nema prijateljski, a ni civilizacijski okvir, jer kako drugačije protumačiti riječi: »U zemlji koja je podijeljena, u kojoj svako političko neslaganje uzrokuje izljeve netrpeljivosti i mržnje prema drugima, Katolička Crkva je aktivan i politički snažno svrstan sudionik tih i takvih, isključivih rasprava koje razaraju tkivo hrvatskog društva. Umjesto naviještanja ljubavi i mira svim ljudima, poruke prihvaćanja i zajedništva, čuju se poruke isključivosti, mržnje, nerazumijevanja za druge, a pogotovo za drugačije.« Izražava li takvo pisanje želju za blagotvornim promjenama ili su to želje za vrijeđanjem ili pak nešto treće? U zemlji gdje stotine časnih sestara dnevno pomažu nezbrinute starce i sirotinju, u zemlji gdje svećenici i redovnici organiziraju pomoći stotinama obitelji, kuhaju obroke i dostavljaju pakete, u zemlji gdje je često jedina utjeha osoba s kolarom, habitom ili maramom, ne napisati dvije riječi o tome barem iz pristojnosti, iskreno govoreći, odraz je jednostavno – nepoštovanja. Postoje mnoge pozicije gdje Crkva može i treba trpjeti kritiku, ali Ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice prije svega pridonose karitativnomu radu i dušobrižništvu, a poticaj su i okvir za suradnju s ostalim vjerskim zajednicama, kako s državom tako i međusobno.
U Hrvatskoj postoji visok stupanj vjerskih sloboda, na što možemo biti ponosni te to i dalje unaprjeđivati, tako da ćemo našu djecu i mlade učiti poštovanju prema svima: onima koji se malo drugačije križaju, onima koji klanjaju ili pak onima koji nose kapicu i ne rade subotom, ali i prema onima koji ne vjeruju. Javni prostor treba biti otvoren za sve koji su spremni uvažavati i pridonositi općemu dobru, ali to ne znači odricanje od vrijednosti koje izviru iz tradicije koju dijeli i osjeća golema većina hrvatskih građana.
