Hrvatski je sabor u petak 13. travnja glasovima 110 zastupnika prihvatio zakon o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije te je Hrvatska zakoračila u neizvjesnu budućnost. Naime, s vremenom, možda osobito za desetljeće ili dva, postat će svima jasno je li se ili nije Hrvatska obvezala na uvođenje rodne ideologije u zakonodavstvo, obrazovni sustav i javnu kulturu. Ako se tada pokaže da se tzv. Istanbulska konvencija stvarno odnosila isključivo na zaštitu i protivljenje nasilju nad ženama i u obiteljima i da nije postala instrument rodne ideologije, povijest će dati za pravo zagovornicima te konvencije. Ako se pak pokaže da su tom odlukom otvorena vrata rodnoj ideologiji, svi oni koji su dali svoj glas za ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije bit će prepoznati kao oni koji su u kritičnom trenutku stali protiv dobra čovjeka kao takvoga, protiv hrvatskoga naroda, protiv dobra čovječanstva i protiv zdravoga razuma. Istodobno bili su za svoje grupne interese i za interese agentura zapadne kulturne revolucije koje novim ideologijama, među kojima važnu ulogu ima rodna ideologija, pripremaju novi svjetski poredak u kojem će biti neizbježan totalitarizam.
Premda u sadašnjem hrvatskom društvu stvarno postoji opći konsenzus da se ne može tolerirati ikakav oblik nasilja nad ženama ni u obiteljima, rasprava u Hrvatskom saboru uoči glasovanja o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije otkrila je da mnogim zagovornicima te konvencije iz redova zastupnika zaštita od nasilja uopće nije ni približno toliko važna koliko im je zapravo važan obračun s neistomišljenicima, s onima koji se protive ratifikaciji toga dokumenta jer u njemu vide opasnost od nametanja rodne ideologije. Znatan dio zastupnika zagovornika tzv. Istanbulske konvencije raspravu pred ratifikaciju iskoristio je za vrlo žestoke napade, diskvalificiranje, čak i kroz etiketiranje, za ponižavanje neistomišljenika, kojima je priređen tretman kakav se primjenjuje samo prema smrtnim neprijateljima. Oni koji se protive rodnoj ideologiji, kako oni u Hrvatskom saboru tako i oni u svim krugovima hrvatskoga društva, pretrpjeli su nečuvenu ideološku verbalnu agresiju, koja se ne samo može, nego i mora prepoznati kao negiranje demokracije, tolerantnosti, pluralnosti, odnosno jednom riječju kao, za sada, verbalni totalitarizam.
Riječi ministrice obitelji da je »Hrvatska potpisivanjem Istanbulske konvencije odabrala svrstati se među civilizirane zemlje koje žele ići naprijed« osim što su potpuno neprimjerene i nedopustive vrlo su i opasne. O tobožnjem novom »civilizacijskom« dosegu govorilo je i više zastupnika, a svaki takav govor dijeli ljude na tobože »civilizirane« i »necivilizirane«, tj. na građane prvoga i drugoga reda. Ta jasno je da »necivilizirani« ne mogu biti ravnopravni s »prosvijećenima«, »civiliziranima«. Takav govor u Hrvatskom saboru ruši hrvatski ustavni poredak i grubo vrijeđa temeljna ljudska prava jer dovodi u pitanje ravnopravnost svih građana. A Hrvatski sabor trebao bi biti povlašten i najodgovorniji prostor u kojem se smišljeno i sustavno njeguju temeljena ljudska prava i ravnopravnost svih hrvatskih građana. Toleriranje dijeljenja hrvatskih građana na tobože »civilizirane« i »necivilizirane« upravo u tijelu državne vlasti u kojem mora najviše doći do izražaja politički narod i njegovi stvarni interesi veoma je zabrinjavajuće i veoma je teško pomiriti se s činjenicom da vodstvo Hrvatskoga sabora ni mediji nisu prepoznali to očito širenje podjela, mržnje i neprijateljstva u hrvatskom društvu.
»Više nego ikad postalo je jasno kako beskrupuloznu, destruktivnu, štetočinsku pa i prema svome narodu izdajničku ulogu igra Katolička Crkva kad je riječ o njenom odnosu prema ljudskim pravima, osobito pravima žena, sekularnosti države, poštivanju izbornoga legitimiteta narodnih zastupnica i zastupnika i autonomnosti političkih institucija«, napisao je u sklopu javne rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji poznati zastupnik GLAS-a i nikomu ništa, s obzirom na to da njegove tvrdnje nemaju baš nikakvoga pokrića u stvarnosti. Osim njega i više drugih zastupnika raspravu o ratifikaciji konvencije iskoristilo je za napade na Crkvu, za napade na biskupe, učiteljstvo Crkve, na unutarcrkvene odnose vjernika i crkvenoga učiteljstva… Riječi čelnika Kluba zastupnika SDP-a, koji je osnažio novinarsku konstrukciju objavljenu u Novom listu (na koju je upozoreno u prošlom broju GK-a), a te su riječi neki proglasili ponajboljim govorom u raspravi, ulijevale su doslovno strah u kosti neutralnomu promatraču: neodoljiv je dojam da među zastupnicima u Hrvatskom saboru ima ljudi koji bi – po provjerenom komunističkom modelu – Katoličku Crkvu u Hrvatskoj u najmanju ruku stjerali u sakristiju, a možda bi i nekim ljudima iz Crkve bez ikakvoga oklijevanja skidali i glave.
Premda ne misle tako ni svi zastupnici od onih koji su dali glas za ratifikaciju konvencije, i premda se često u Hrvatskom saboru može čuti mnogo toga što je ispod svake razine kulturnoga ophođenja i zdrave pameti, više je nego tužno u 27. godini samostalne Hrvatske doživljavati tako puno isključivosti, zadrtosti i tako nizak stupanj demokratičnosti, tolerantnosti, uvažavanja pluralnosti, poštivanja slobode ispovijedanja vjere i prava društvenoga angažmana svih subjekata u hrvatskom društvu. Rasprava povodom ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije još je jednom potvrdila da je Hrvatska zarobljena u naslijeđenom komunističkom mentalitetu i da se taj mentalitet nevjerojatno spretno uklapa o nove ideologije i nove oblike totalitarizma. Političari i političke stranke moraju smoći snage, poslušati glas zdravoga razuma, i ne dopustiti da Hrvatska, ne oslobodivši se potpuno jednoga totalitarizma, utone u drugi.
