Ustavni sud Republike Hrvatske objavio je u četvrtak 2. ožujka svoje očitovanje na prijedlog udruge Hrvatski pokret za život i obitelj iz 1991. godine da ocijeni ustavnost Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece pa je dao snažan poticaj da se u Hrvatskoj regulira zaštita ljudskoga života, (ne)dopustivost pobačaja i druga važna pitanja koja se odnose na tu tematiku.
Ponajprije pada u oči da je proteklo čak 26 godina otkako je 1991. primljen zahtjev za ocjenu ustavnosti tzv. zakona o pobačaju i da je kakav-takav odgovor stigao tek u 2017. godini. Premda se ne bi moglo tvrditi da je toliko vremena proteklo jer se radi o društveno nerelevantnom pitanju, jer tretiranje namjernoga prekida trudnoće ni u kojem društvu ne može biti nevažno, činjenica da je toliko vremena trebalo govori, bez sumnje, makar o stanovitom oklijevanju ustavnih sudaca. Budući da je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece donesen 1978. godine za vrijeme komunističkoga režima, on ne može biti na čast ni na ponos ni političarima ni ustavnim sudcima, jer ipak postoji bitna razlika između temeljnih društvenih vrjednota i pravnih zasada totalitarističkoga, komunističkoga društva i tranzicijskoga odnosno demokratskoga društva. U tom kontekstu odluka Ustavnoga suda da taj tzv. zakon o pobačaju ne proglasi neusklađenim s Ustavom Republike Hrvatske zapravo znači davanje, produljenje života za još dvije godine tomu zakonu. Drugim riječima Rješenjem koje je sada objavio Ustavni sud u Hrvatskoj se barem za dvije godine na tom pravnom području štiti i oživljava duh i pravne zasade komunističkoga režima. Premda je Ustavni sud svojim odlukama ukidao odredbe zakona donesenih prije 1990. ako se nisu uklapale u ustavne okvire ili su se temeljile na pravnim zasadama kojih više nema u ustavnom poretku Republike Hrvatske, prema tzv. zakonu o pobačaju nije tako postupio. Nameće se pitanje: zašto? Hoće li javnost ikada doznati istinit odgovor?
Stanoviti strah od preuzimanja odgovornosti ustavni sudci (osim sudca koji je ponudio izdvojeno mišljenje) očitovali su i glede pitanja »kada počinje život« prebacujući stajalište i odluku o tome u ingerenciju zakonodavca, tj. političara odnosno politike, i istodobno izbjegavajući da to bude predmet ustavnoga sudovanja, tj. predmet njihova zauzimanja stajališta i donošenja odluke. Zanimljivo je da se pri tom prebacivanju odgovornosti pozivaju na praksu ustavnih sudova nekih demokratskih europskih država, a činjenica je da djelovanje Ustavnoga suda u tranzicijskoj zemlji ne može biti jednako djelovanju u stabilnim demokratskim državama sve dok ne završi tranzicija. Osim toga Ustav RH u 21. članu propisuje: »Svako ljudsko biće ima pravo na život«, a takve odredbe nema u ustavima tih demokratskih država, pa pitanje početka ljudskoga života ne može ne biti predmet ustavnoga sudovanja. Nisu li ustavni sudci takvim svojim postupkom i stajalištem glede početka ljudskoga života zapravo zdravomu razumu i svojemu izvornomu postupanju, tj. sudovanju, pretpostavili ideološke i političke dogme onih koji su ih izabrali u Ustavni sud? Smatra li ikoji od 12 članova Ustavnoga suda da npr. drugi tjedan nakon začeća nije u njegovu osobnom životu bio faza njegova vlastitoga života jednako kao 20. ili 2000. tjedan? Sumnja li stvarno itko od tih 12 sudaca u neoborivu znanstvenu spoznaju da svaki ljudski život počinje spajanjem ženskoga jajašca i muškoga spermatozoida, odnosno začećem? Nije li uvijek svjesni odmak od očevidne i neupitne istine – iskorak u ideologiju?
Pohvalno je što je u donesenom Rješenju Ustavni sud priznao postojanje javnoga interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost te je tako dao usmjerenje zakonodavcu da prekid začetoga još nerođenoga ljudskoga života ne tretira, poput dosadašnjega zakona, kao mjeru planiranja obitelji ili sredstvo kontracepcije. Pohvalno je također što je Ustavni sud naložio zakonodavcu da u budućem zakonu koji će tretirati to područje uz nužne zakonodavne promjene odredi i edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude iznimka. Istodobno vrlo je problematično što se 12 ustavnih sudaca u sukobu dvaju prava: s jedne strane prava na život, a s druge strane prava na izbor, svrstalo na stranu prava na izbor. Drugim riječima ustavni sudci naravnomu pravu (u koje spada pravo na život) pretpostavili su tzv. novokomponirano ljudsko pravo, konkretno pravo na izbor do te mjere da to pravo može doslovno pogaziti naravno pravo, tj. može oduzeti život drugomu ljudskomu biću. Ne bi li bila primjerenija smjernica da se primjena prava na izbor na štetu naravnoga prava u određenim okolnostima ne penalizira?
U Rješenju Ustavnoga suda svakako treba pohvaliti što je izdvojeno mišljenje ustavnoga sudca Miroslava Šumanovića prihvaćeno kao integralni dio toga Rješenja. Naime, Šumanovićevo izdvojeno mišljenje često je u posve očitoj kontradikciji sa stajalištima 12 ustavnih sudaca, a sa stajališta općega dobra, pa i gledajući iz aspekta katoličke vjere, to je mišljenje neizmjerno primjerenije odgovornomu tretiranju ljudskoga života i stvarnoj situaciji u suvremenom hrvatskom društvu. Zahvaljujući tomu izdvojenomu mišljenju Ustavni sud nije posve promašio. Stoga bi zakonodavac posve legalno i legitimno u postavkama budućega zakona, koji će regulirati to područje, želi li služiti općemu dobru, trebao slijediti upravo stajališta iznesena u Šumanovićevu izdvojenom mišljenju, jer i ono je integralni dio Rješenja Ustavnoga suda.
