Dr. Andrija Štampar, rođen prije više od sto godina, liječio je od »čudesnih bolesti« kao što su kuga i kolera te je cijeli život poučavao građane o samozaštiti od zaraznih bolesti i uvijek na prvo mjesto stavljao higijenu. Kako piše Ivana Rimac Lesički, bio je prosvjetitelj i od njegova vremena do danas medicina je išla naprijed u razvoju lijekova, cjepiva, tehnologije. Pomicao je granice izdavanjem uputa o elementarnoj higijeni u različitim glasilima, tiskao plakate, pa u konačnici snimio i kratki film.
Koronavirus vratio je u svakodnevnicu edukaciju ljudi i te mjere u ponašanju za koje smo mislili da se podrazumijevaju… »Otvarajmo prozore naših kuća neka nam svježi zrak izvana dođe, koji će oživiti naše tijelo, omlohavljeno od velike topline. Neka naše sobe za zimskoga vremena budu umjereno tople. Uz ovo zlo dolaze za zime i druga zla. Ljudi se zadržavaju većinu vremena u kućama; tu proborave i dan i noć. Mnogo ljudi bude u jako naloženoj, a maloj sobi. Muškarci puše, a dim njihovih cigara i lula kvari još više zrak. Osobito nejaka djeca trpe od duvanskog dima« – isječak je iz Štamparova teksta koji je objavio u »Banovini« prije više od stotinu godina, tada kao mladi liječnik. Edukacija mu je bila utkana od djetinjstva kao ispravan način i put da ljudima pomogne poboljšati život i zdravlje, produžiti život u zdravlju. Danas nas pandemija koronavirusa ponovno vraća u učenje tih temelja i podsjeća koliko je važna prevencija. Neke štetne navike itekako su aktualne, poput pušenja i konzumiranja alkohola, društveno prihvatljivih oblika ponašanja kako onda tako i danas protiv kojih je Štampar srdačno ratovao. Danas je jasno koliko je revolucionarno bilo javno usprotiviti se duhu tog doba kad je biti u birtiji, pušiti lulu, bilo simbol imanja. Formirao je svojih deset čuvenih kategorija među kojima kaže i da liječnik treba biti narodni učitelj, ekonomski nezavisan, te da mu glavno mjesto rada nije ordinacija nego mjesto gdje ljudi žive. Odavno je svijetu jasno koliko je bio u pravu, ali u vrijeme kada je to govorio i činio, Štampara nisu svi, pa ni liječnici, gledali blagonaklono. Danas kada iz Kine svijet obilazi novi nepoznati infekt, treba napomenuti, da je posebice i u više navrata boravio i u Kini. Štampareva misija u toj zemlji daje nam priliku da naučimo o onome čemu je on svjedočio tamo i što je pomogao učiniti da unaprijedi higijenske prilike i zdravstvenu zaštitu u kineskim provincijama. Svoje učenje konkretizirao je u praksi i na domaćem terenu; do prisilnoga umirovljenja osnovao je 250 zdravstvenih ustanova, a u Kraljevinu su tada dolazili svjetski uglednici, liječnici znanstvenici vidjeti i naučiti kakvo se to čudo događa na ovim prostorima. Štamparov rad prešao je granice Kraljevine. Kad je postao »neprikladan«, njegov međunarodni utjecaj i kontakti s jedne su strane širili njegovo učenje, a s druge strane bili način da osigura egzistenciju. Zbog okolnosti bio je prinuđen prihvatiti posao u Kini, zbog kojega je postao još više priznat kao svjetski stručnjak. Više nije bilo sistema koji je mogao dokinuti njegovu slavu. Završetkom Drugoga svjetskoga rata vratio se u Zagreb i nastavio raditi kao profesor medicine, a potom i kao rektor Sveučilišta u Zagrebu, te je usporedno inicirao i aktivno sudjelovao u osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije.
Viktor Vresnik zapisao je riječi Petera Sandsa, bivšega bankara a danas direktora globalnoga fonda za borbu protiv AIDS-a, iz 2017. godine da će se svijet susresti s novom pandemijom u ne tako dalekoj budućnosti. »Sve analize objavljene posljednjih desetljeća rekle su nam kako će cijena izostanka političke i financijske akcije biti golema.« Sands postavlja tri prioriteta: jačanje spremnosti na nacionalnoj razini, poboljšanje koordinacije i kapaciteta na regionalnoj i globalnoj razini te ubrzavanje procesa istraživanja i razvoja. Danas je svakomu jasno koliko je bio u pravu. Pandemije donose enormne ekonomske poremećaje i brzo mogu minirati zajednicu i procese upravljanja. Ni jedna vlada na svijetu ne može sama spriječiti izbijanje nepoznate bolesti. Ne možemo to spriječiti ni svi zajedno, ali možemo biti mnogo spremniji nego što smo danas. Velik broj vlada, međutim, u zdravim razdobljima težište stavlja na druge prioritete.
Ključna poluga spremnosti je, zaključuje izvješće Međunarodne grupe za financijsku spremnost za borbu protiv pandemija, koncept univerzalnoga zdravstvenoga osiguranja, koji jedini omogućava učinkovitu borbu protiv zaraze. Europa je s tim konceptom upoznata, iako je javno zdravstvo i tu pod sve težim pritiskom. Ostatak svijeta je zakazao. Da, Hrvatska je tu zasad među boljima. Dokument je sastavljen po narudžbi Svjetske banke, institucije kojoj je sjedište u Washingtonu. Nedugo prije nego što su autori svoje izvješće predstavili naručitelju, samo nekoliko uličnih blokova dalje, u Bijeloj kući, američki predsjednik pokušao je poništiti program svojega prethodnika koji je SAD doveo dosad najbliže univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti. Globalne pandemije nisu novost, kao ni olak pristup njihovu rješavanju. Carterov »Air Mail« podsjeća nas na najveću pandemiju prošloga stoljeća. Slijed tvrde statistike i bizarnih detalja otkriva koliko smo malo, unatoč golemu napretku medicine, kao društvo otad do danas naučili.
Španjolska gripa zarazila je oko 500 milijuna ljudi, što je 1918. bila otprilike četvrtina svjetske populacije. Ekonomija je to platila s pet posto svjetskoga dohotka. Kao ni danas, ni tada nitko nije znao točan izvor bolesti. Kao mjesto izbijanja navodile su se posve različite lokacije – Austrija, istočna Azija, Sijera Leone na zapadu Afrike, ali i vojarne u kanzaškom Fort Rileyju gdje je kuhar Albert Gitchell 4. ožujka 1918. prijavio da je bolestan. Posljednja verzija danas se uglavnom smatra točnom, naveo je Vresnik.
Da je u Splitu veća disciplina i tišina od doba rata ističe tekst Damira Šarca: »Jedna velika tišina prikriva Split i Dalmaciju, isto ka ona nebeska kalada prid veliku neveru. Samo tice slobodno lete, smiju se: nije tičja gripa, nije ovo naš rat. Ni prajci nisu zainteresirani, svinjska je davno zaboravljena. Krave su bezbrižne, ko se više spominje onoga ludila. Sve smo to priživili. Sad su u opasnosti samo ljudi i pipištreli.
Šta ćeš, moramo se malo i sprdat, neko mora dizat moral. Sa strajon smrtnin čovik ovih dana otvara portale i televizore. Cifre skaču u nebo, znoj smrtni nas obliva, armeruni su nan puni, prskalice s etanolon, maske, pirule i sirupe smo pripremili, ruke peremo pedeset puti na dan i čekamo… Čekamo kad će. Nije to glupo. Mi u Splitu ka i oni u Dubrovniku znamo šta su karantene i šta su lazareti. Nema šale. Stoj i ne miči se.
Ako te straj, zaplješći torcidašima i Četvrtoj, pa i sportašima koji sudjeluju u nestvarnome činu – priseljenju cile bolnice s Križina na Firule. Da van je to ko reka prije misec dana, rekli bi mu da je lud. A dogodilo se, neka, pametno je to. Pridružite se grupama ka ova ‘Jedni za druge’ koje nude pomoć potribnima. Perite ruke. Uputite lipu rič prodavačicama u dućanima i apotekarkama koje su na prvoj liniji opskrbe. Nije in lako. Njima i svima koji vozu kamione, nose, čiste, rade jer moraju da ne bi cili svit sta… Još jedanput operite ruke. Ne izlazite ako kažu da ne izlazite.«
