Ovih dana rijeke ljudi diljem Hrvatske hrle na groblja na posljednja počivališta tijela svojih najmilijih, a osobito prvoga dana studenoga kad se u Hrvatskoj kao državni blagdan slavi crkveni blagdan Svih svetih, i ti pohodi na groblja spadaju u najemotivnije trenutke najširih krugova hrvatskoga društva. Baš zato što su ti pohodi tako duboko emotivni i tako duboko ljudski, humani, zaslužuju makar djelomičan osvrt u hrvatskom aktualnom povijesnom trenutku.
Premda se u Katoličkoj Crkvi na blagdan Svih svetih slavi zajednički spomen na sve one vjernike za koje se vjeruje da su uspjeli, da su postigli vječno spasenje, bez obzira na to jesu li ili nisu službeno proglašeni blaženima i svetima, i premda je Crkva odredila da bude liturgijski spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan, tj. spomen svih pokojnih, drugi dan studenoga, glavnina pohoda pokojnima ipak se događa uoči blagdana i na sam blagdan Svih svetih. Bez sumnje tomu pridonosi činjenica da je 1. studenoga kao blagdan Svih svetih državni blagdan, tj. neradni dan, pa ljudi mogu bez posebne žurbe pohoditi grobove svojih najmilijih i u starim zavičajima ili u mjestima u kojima žive, a Dušni je dan redovit radni dan. Osim toga mnogim ljudima, pa i mnogim katoličkim vjernicima, nije baš draga podjela pokojnih na one koje se može smatrati svetima i na one koji to ne bi bili, jer svi živi od svojih najmilijih doživjeli su redovito neizmjerno mnogo dobroga te su oni za njih i dalje na neki način najbolji. Bez obzira na liturgijske nijanse vjernički osjećaj nepovratno je povezao ta dva spomena tim više što je, uzimajući u obzir Božju ljubav i Božje milosrđe, teško sumnjati u ičiju spašenost. Stoga uobičajeni (pred)sisvetski pohod grobovima ne treba dovoditi u pitanje, nego ga valja i dalje njegovati, a vjernici znaju da je od svega na grobovima i grobljima važnija molitva i osvježivanje pamćenja na zajedničke lijepe trenutke.
Blagdan Svih svetih pohodima posljednjim počivalištima mogu proslaviti svi oni čije obitelji nisu bile žrtve ratova, ideološke ili političke mržnje, jer veoma brojne obitelji u hrvatskom narodu ni ove 2019. godine, dakle gotovo 75 godina od završetka Drugoga svjetskoga rata i gotovo 25 godina od završetka Domovinskoga rata, ne znaju gdje počivaju posmrtni ostatci njihovih najmilijih i nemaju groba na kojem bi zapalili svijeću i pomolili se. Svima je dobro poznato da se prošlost, odnosno ono što se ranije dogodilo, više ne može mijenjati, ali je više nego tužno i krajnje nehumano što se u velikom dijelu službene hrvatske politike ne želi mijenjati odnos prema toj prošlosti. Poznato je da najčešće ubojica sve čini da se ne bi otkrilo da je nekoga uopće ubio, da ne bi bio prisiljen priznati svoje zlodjelo i za njega snositi odgovornost, no nije razumljivo kako se itko može staviti na stranu zločinca, sudjelovati u zabašurivanju zločina, priječiti otkrivanje prave istine i onemogućavati ruku pravde. Kako to vrijedi na pojedinačnom slučaju tako to još više vrijedi u društvenim razmjerima te nikako nije jasno kako itko od političara na vlasti od demokratskih promjena 1990. do današnjega dana može stati na stranu i štititi one koji su počinili zločin na bilo kojoj političkoj ili ideološkoj strani. Nije i ne može biti jasno otkud svim tim političarima tolika ljudska bešćutnost te sudjeluju u zabašurivanju zločina, priječe otkrivanje prave istine i onemogućuju ruku pravde. Nije i ne može biti jasno kako se to ti političari mogu u sebi samima pomiriti s tako duboko neciviliziranim, posve dehumaniziranim ponašanjem, posve nedostojnim u suvremenim zaklinjanjima u ljudska prava i njihovo poštovanje.
Velik broj hrvatskih obitelji stoga, osobito o blagdanu Svih svetih, ćuti svoju nezacijeljenu ranu, ćuti iznova bol i zbog gubitka nekoga od svojih najmilijih i zbog bešćutnosti politike, glavne struje javnoga mnijenja i društvene klime što ignoriraju ljudsko dostojanstvo tih žrtava. Vjerojatno više od tisuću neotkopanih grobnica – u kojima počivaju s lica zemlje uklonjeni posmrtni ostatci osoba umorenih bez suda i bez mogućnosti ikakve obrane, osoba s imenom i prezimenom, sa srcem i dušom, s talentima i sposobnostima, osoba koje su pripadale svojim obiteljima, svojemu narodu – ostaje gotovo 75 godina neotkopano premda se za sve te grobnice zna i premda mnogi s punim pravom vape da se posmrtnim ostatcima iskaže ljudski pijetet i prizna ljudsko dostojanstvo i primjernim pokopom. Nečuvena nehumanost prema ljudskim žrtvama, osobito nevinim ljudskim žrtvama, bez obzira na to kojoj politici, ideologiji, naciji ili vjeri pripadale, u hrvatskom kontekstu nije samo nastavak komunističkoga terora, nego je upadanje u tako strašnu neljudskost da su neizbježne i posljedice takva postupanja. Zašto se uporno ignorira dobar, razborit, primjeren prijedlog o uređenju svehrvatskoga groba na Krbavskom polju koji bi mogao postati mjesto na kojem bi sve obitelji, čiji se pripadnici više ne mogu identificirati, mogle zapaliti svijeću, pomoliti se i iskazati pijetet? Ne bi li i to bio korak prema uspostavi veće jednakopravnosti u suvremenom hrvatskom društvu?
