Osamnaesti dan u mjesecu studenom, a i kraće vrijeme prije i poslije toga datuma, opća je hrvatska javnost u posebnu raspoloženju, pretežno u snažnom ozračju jedinstva, zajedništva, suosjećanja. Nečuven zločin, koji je pogodio Vukovar i Škabrnju i sve njihove stanovnike, nikoga ne ostavlja ravnodušnim ni 28 godina nakon što se dogodio. U svakom hrvatskom gradu koji ima Vukovarsku ulicu, a većina je gradova ima, mnogi pale lampione koji se inače stavljaju na grobove, mnogi stavljaju lampion na svoj prozor u stanu ili kući. U mnogim mjestima diljem Hrvatske različitim priredbama, grafičkim i drugim prikazima doziva se u svijest patnja prouzročena zločinačkom politikom koja je zarazila pojedine ljude koji su, tako inficirani, u mržnju zavedeni, počinili zločine koje vjerojatno nikada sami po sebi ni po svojoj pameti ne bi učinili. Čak i većina medija, koji inače gotovo nimalo ne suosjećaju s bilom hrvatskoga naroda, toga dana progovara s poštovanjem i pijetetom o vukovarskim i škabrnjskim žrtvama. Katolička Crkva u Hrvatskoj tomu, može se reći, gotovo općenarodnomu suosjećanju pridružila se znakovitim oglašavanjem crkvenih zvona 18. 11. u 18 sati i 11 minuta i, što je puno važnije, molitvom na gotovo svakoj misi ili osobnom molitvom kako pripadnika crkvene hijerarhije i Bogu posvećenih zajednica tako i mnogih drugih članova Božjega naroda.
Strahote koje su se dogodile u Vukovaru i Škabrnji 18. studenoga 1991. ne ostavljaju ravnodušnima stanovnike mnogih mjesta koja su doživjela ratna stradanja bilo da su bila okupirana bilo da su bila na udaru neprijateljske teške vatre, jer zločini koji su se dogodili u Vukovaru i Škabrnji jezovit su podsjetnik na ono što se moglo dogoditi i njima. Danas, 28 godina kasnije, posve je jasno: da se slično stradanje dogodilo i tim ljudima i tim mjestima, za to, kao ni za Vukovar ni za Škabrnju, nimalo ne bi marila međunarodna zajednica, ali na žalost ni hrvatska pravosudna vlast ne bi marila za pravdu, ni hrvatska državna politika ne bi odradila što bi trebala i mogla odraditi u okvirima međunarodnoga prava.
Strahote koje su se dogodile u Vukovaru i Škabrnji prije 28 godina ne ostavljaju ravnodušnim ni većinu Hrvata koji nisu za velikosrpske agresije bili u neposrednoj opasnosti, jer zločinaštvo očitovano u tim mjestima moglo se proširiti na teritorij čitave Hrvatske da se hrvatski branitelji, naoružani ponajprije ljubavlju prema obitelji, domu i domovini, nisu suprotstavili i oduprli višestruko jačoj vojnoj sili agresora. Očitovana bešćutnost kako u razaranju bolnica, crkava, škola, gospodarskih i drugih objekata tako i u obračunu sa zarobljenima, ranjenima i bespomoćnima, i danas ledi krv u žilama mnogih koji su svjesni što su velikosrpskom agresivnom i zločinačkom politikom inficirani pojedinci i skupine bili spremni činiti. Može se s utemeljenjem misliti da hrvatski narod nikada više ne bi imao svoju državu niti bi uspio očuvati svoj kulturni i nacionalni identitet da se nije uspio obraniti od te velikosrpske agresije.
Opća ljudska i emotivna pogođenost većine pripadnika hrvatskoga društva velikosrpskom ratnom agresijom, sažetak i simbol koje su upravo događanja u Vukovaru i Škabrnji, jedna je od temeljnih istina i stvarnosti samostalne Republike Hrvatske, i ne bi smjela biti u izraženoj javnoj svijesti samo 18. studenoga. Tu temeljnu istinu i stvarnost trebale bi na poseban način uvijek imati na pameti sve komponente hrvatske državne vlasti: kako zakonodavna, izvršna tako i sudbena, te bi trebale smoći snage raskinuti sve okove koji ih priječe u postupanju po zdravom razumu, u skladu s pravdom, istinom, međunarodnim pravom i demokratskim načelima. Sva postupanja hrvatskih državnih vlasti koja ne uvažavaju zdrav razum, pravdu, istinu, međunarodno pravo i demokratska načela nisu samo izdajnička prema hrvatskomu narodu, nego su i dodatno zagađenje normalnosti, ljudskosti i općega dobra u europskim i svjetskim razmjerima. Premda mnogi ljudi u Hrvatskoj, osobito kao kršćani i dobri ljudi, imaju snage oprostiti, i imaju snage pomiriti se, kad bi državne vlasti postupale uvažavajući zdrav razum, pravdu, istinu, međunarodno pravo i demokratska načela, u Hrvatskoj bi postojao stvaran i zdrav temelj i za priznanje promašenosti velikosrpske politike i za još veću spremnost na opraštanje zlodjela koja se više ne mogu ispraviti i za civilizacijsko pomirenje ne samo u hrvatskim granicama, nego i općenito u hrvatsko-srpskim odnosima.
Činjenica da je u Srbiji i sada, 28 godina nakon zločina u Vukovaru i Škabrnji, u službenoj politici dominantna velikosrpska politička paradigma koja je izazvala toliko krvoproliće i tolike žrtve, kao i činjenica da ni 28 godina od tih zločina velik dio Srba i drugih ljudi u današnjoj Srbiji ne zna istinu o Vukovaru i Škabrnji, trebala bi pobuditi strahovanje i nevjericu ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europskoj uniji i u svim centrima globalne moći, jer to otkriva da je moguće, usprkos sadašnjemu informacijskomu dobu i tehnološkomu napretku, tako široke krugove ljudi držati u potpunoj dezinformiranosti, koja je humus za međunacionalnu, dakle i međuljudsku, mržnju.
