Ključnu ulogu u prezentaciji montiranoga sudskoga procesa g. 1946. pred javnošću, koji je trebao difamirati zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca i kompromitirati cjelokupnu Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, odigrali su tadašnji mediji masovne komunikacije, odreda pod kontrolom komunističkih vlasti. No manje je poznato da su u huškačkoj kampanji uperenoj protiv nadbiskupa Stepinca sudjelovali, na jednako sustavan način, i mediji humorističnoga karaktera. Svojim tonom i radikalizmom u to se vrijeme isticao satirički tjednik »Kerempuh«, koji je različitim prilozima, poput satiričnih pjesmica, dosjetki i priča, a ponajviše svojim karikaturama, posebno pridonosio tadašnjemu medijskomu ocrnjivanju zagrebačkoga nadbiskupa. Nikada u povijesti hrvatske karikature nije bilo takve kampanje uperene protiv jedne osobe kao što je to bio slučaj tada sa zagrebačkim nadbiskupom, ocijenio je Frano Dulibić, vodeći autoritet u Hrvatskoj kad je riječ o povijesti karikature.
Orkestrirana karikaturalna kampanja protiv zagrebačkoga nadbiskupa započela je krajem 1945., kada je u »Kerempuhu« objavljenu 23. prosinca Stepinac prvi put dospio na njegovu naslovnicu. Stepinac je u karikaturi prikazan kako promatra predstavnike svih naroda Jugoslavije koji u božićnom ozračju plešu oko bora okićenoga »vrijednostima« koje su vlasti proklamirale kao temelje nove Jugoslavije: »agrarna reforma«, »rastava Crkve od države«, »Jugoslavenska armija«, »narodni sud«… U sljedećem je broju pak na naslovnoj stranici od 30. prosinca 1945. najavljeno što Stepinca očekuje uskoro: »Stara godina«, personificirana u tijelu starice, uručuje metlu »Novoj godini« uz napomenu da »očisti svoju kuću do kraja od tog smeća«. »Smeće« koje je netom pomela »Stara godina« bili su kralj Petar II. Karađorđević i predratni političari, a idući je na redu bio karikirani lik nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Sve je to imalo i jasnu političku pozadinu. Naime, ta je pojava korelirala s početkom »kampanje protiv popova« koju je sredinom toga mjeseca na partijskim sastancima najavljivao tadašnji predsjednik vlade NRH Vladimir Bakarić i koja će kulminirati upravo sudskim procesom. Otada pa do kraja suđenja sredinom listopada 1946. »Kerempuh« je objavio više od 140 karikatura protucrkvene tematike, a najdojmljiviji predmet ismijavanja bio je nadbiskup Stepinac, posprdno nazivan »Lojzek«.
Protucrkvene karikature uperene protiv zagrebačkoga nadbiskupa svoj su zenit dosegnule u brojevima »Kerempuha« objavljivanim u tjednima sudskoga procesa. U samo četiri broja koji izlaze za vrijeme kratkotrajnoga suđenja u listu je objavljeno gotovo 50 karikatura, što je zapravo izniman broj uzimajući u obzir da »Kerempuh« tada izlazi na osam stranica velikoga formata pa je za karikature koje se ne bave Stepinčevim likom ostalo tek poneko mjesto. Tematski karikature prikazuju Stepinca na nekoliko načina – najčešće kao suradnika režima NDH te kao podupiratelja i organizatora skupina »križara«. Također, karikature koje ismijavaju Stepinčev lik pojavljuju se često u boji, što je za tadašnje poratne uvjete opće nestašice zaista bio grafički i tehnološki »krik«, a za njih su nerijetko rezervirana i istaknuta mjesta u listu, poput čitava prostora naslovne ili zadnje stranice.
Karikatura je izrazito ekspresivan medij – ona je »poanta bez priče«, kako je kazao poznati njemački književnik Erich Kästner, a kao takva mogla je u samo jednoj slici izraziti ideje koje su tadašnji dirigirani informativno-politički dnevnici i tjednici prenosili u brojnim nečitkim, nepreglednim i opsežnim tekstovima. S obzirom na to da je sudski proces i njegove montirane optužbe trebalo prezentirati najširim slojevima stanovništva, koji su u to vrijeme bili slabije obrazovani, karikatura kao »poanta bez priče« postala je efikasno oružje komunista u borbi za moć.
Karikatura objavljena 29. rujna 1946. na naslovnoj stranici »Kerempuha« prikazuje Stepinca kako, dok u pozadini sve promatraju Ante Pavelić i nacistički vojni dužnosnik, postrojava svećenike odjevene u svečane bijele halje s kapama njemačke i ustaške vojske na glavi te im daje upute: »Vi ćete dvojica diviziji Tiger, a vi, opet, velečasni, ponesite naš blagoslov Vražjoj diviziji.« Također, Stepinčev je lik najveći na slici, što je i inače bio čest način njegova prikaza, a to potvrđuje koliko ga je zapravo tadašnji režim doživljavao kao prijetnju. Općenito, kada karikature pokušavaju povezati Stepinca uz režim NDH, prikazuju ga u društvu istaknutih ustaških dužnosnika, najčešće Ante Pavelića, potom na njegovoj odjeći karikiraju nacističke, fašističke i ustaške simbole ili, u ironičnoj varijanti, kako ga prikazuje karikatura objavljena 22. rujna 1946. pod nazivom »Misa U-nisono«, dok svira crkvene orgulje prema notnom zapisu na kojem stoji naslov Strahote zabluda, što je naziv knjige u kojoj se Pavelić obračunava s boljševičkom idejom.
Logičan nastavak povezivanja Stepinca s režimom NDH bio je prikaz njegova sudioništva u ratnim zločinima. Tako jedna karikatura bez naslova objavljena u »Kerempuhu« 22. rujna 1946., uz ironičan opis »Što on kaže inom i sam svojim potvrđuje činom«, prikazuje Stepinca, odjevena u svečanu biskupsku odjeću, kako s križem u ruci daje blagoslov ustaškomu vojniku koji sjekirom nasrće na čovjeka na podu i fratru koji istoga toga čovjeka pokušava zadaviti. Iako se ta karikatura referirala na jednu od točaka optužnica koja je Stepinca teretila za upravljanje i poticanje nasilnih vjerskih prijelaza za vrijeme rata, tzv. prekrštavanje pravoslavaca, ona je tek jedan od zornih primjera radikalne retorike koja je uspjela nadmašiti i konstruirane optužnice montiranoga procesa.
Zanimljivo je da se Pastirsko pismo, koje su komunističke vlasti nakon njegove objave u rujnu 1945. sustavno tumačile kao dokaz o navodnoj Stepinčevoj suradnji s ustaškim vlastima te nastavak njegovih simpatija prema NDH, gotovo i ne pojavljuje kao predmet Kerempuhovih karikatura. Jedan od razloga svakako može biti činjenica da je Katolička Crkva Pastirskim pismom komunističkomu režimu zadala težak udarac prokazavši javno njegove zločine uoči presudnih izbora u studenom te godine. Agitprop je pritom mogao procijeniti da bi njegovo nespominjanje u kontekstu sudskoga procesa moglo donijeti više koristi nego njegovo ismijavanje kojim bi se javnost neizbježno podsjetilo i na njegov sadržaj.
Za vrijeme sudskoga procesa po svojoj zastupljenosti ističe se i motiv povezivanja Stepinca s »križarima«, što je očekivano jer je komunistički režim, kroz »slučaj križarske zastave«, koji svjedoči o tobožnjem potpomaganju križara, izrežirao povod za uhićenje nadbiskupa Stepinca. Paradigmatski je primjer karikatura naslovljena »Kaptolsko klerofašističko kazalište lutaka« iz broja »Kerempuha« objavljenoga 22. rujna 1946. koja u jednom prizoru sažima sve elemente konstruiranih optužaba za Stepinčevo poslijeratno tzv. »protunarodno djelovanje«. Ondje je Stepinac prikazan kako upravlja lutkarskim kazalištem, a iz sjene čitavim procesom rukovode ustaški dužnosnici Erih Lisak i Ante Moškov. Stepinac upravlja svojim tajnikom Ivanom Šalićem, kojega se optuživalo za blagoslov križarske zastave u kapelici u Nadbiskupiji, i opatom Modestom Martinčićem, kojega se teretilo da je u dogovoru s ustaškim vlastima u zadnjim danima NDH zakopao kontroverzno »ustaško zlato« u franjevačkom samostanu na Kaptolu. Svemu tomu dodatan efekt pridaje lik Petrice Kerempuha koji, aludirajući na Stepinca, komentira: »Slabo će se provesti ovaj majstor zakulisne igre!« Druge karikature te tematike prikazuju Stepinca kako ugošćuje križare i odbjegle ustaške dužnosnike, pa se prostori oko zagrebačke katedrale često prikazuju kao »Svratište k Lojzeku« ili kao »Informativno hotelsko D.D.« koje ironično nudi »jeftino lifriranje za Trst«, »širenje laži«, »sakrivanje zlata« i »proizvodnju zastava«.
U istinitost optužaba koje su teretile Stepinca nisu vjerovali ni njegovi progonitelji. »Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentni komunist da je Stepinac kriv… Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde«, rekao je 1949. u razgovoru s Ivanom Meštrovićem Milovan Đilas, piše u memoarima najpoznatijega hrvatskoga kipara. Živeći i djelujući u najtežim ratnim uvjetima u skladu s izrekom »Tko nedužno živi, hodi bez straha, a tko ide krivim putovima, poznat će se« (Izr 10, 9), nadbiskup Stepinac bio je odlučan podnijeti mučeništvo pod komunističkim režimom. On je ostao omiljena osoba u hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi u svijetu, unatoč takvim pokušajima ocrnjivanja njegova lika koji danas, kada je poznata stvarna pozadina Stepinčeva sudskoga progona, ostaju tek dojmljivi pokušaji krivotvorenja stvarnosti.
