UZ SPOMENDAN SV. CECILIJE, ZAŠTITNICE CRKVENE GLAZBE I GLAZBENIKA Uvijek u službi liturgije

Dan 22. u mjesecu studenom poseban je trenutak za sve crkvene glazbenike, pjevače i svirače koji animiraju pjevanje u liturgiji. Toga dana, naime, slave spomendan sv. Cecilije, rimske djevice i mučenice, zaštitnice crkvene glazbe i glazbenika. Poticaj za razmišljanje o crkvenoj, svetoj ili liturgijskoj glazbi – ili je možda bolje reći o konkretnoj glazbi u liturgiji – dala je i nedavna Biskupska sinoda o mladima, na kojoj se često moglo čuti da je važno gajiti ljepotu liturgije, a glazba u tome svakako ima važnu ulogu, posebno kad je riječ o mladima. S druge strane, mnogi će takozvani »tradicionalniji« i u pravilu stariji vjernici upravo mladima, i dakako svećenicima koji im to dopuštaju, zamjeriti da u misno slavlje unose ritmove, stihove i glazbala koja tu ne pripadaju, koja mu ne dolikuju.

Za tu je problematiku Glas Koncila potražio savjet kod prof. mr. art. Miroslava Martinjaka, »maestra« koji čitav svoj radni vijek poučava crkvenu glazbu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, uz niz drugih dužnosti zahvaljujući kojima je stekao veliko iskustvo s teorijskim i praktičnim radom na području crkvene glazbe.

»Možemo reći da je crkvena ili sakralna glazba uvijek u nekoj dijalektici sa svjetovnom glazbom i da su se tu uvijek ponovno javljali problemi«, kaže mo. Martinjak. Neke smjernice u tom pogledu davali su već sami apostoli. Tako sv. Pavao potiče vjernike da »razgovaraju među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama« (Ef 5, 19). Crkveni otci također su upozoravali na, mogli bismo reći, estetiku liturgijske, obredne glazbe. Sv. Ivan Krizostom, primjerice, kaže da »gdje su svirači aulusa (antički puhački instrument), tu nema Krista«. »Zamislimo kako bi zvučalo da danas netko kaže: ‘Gdje su svirači gitare ili bubnjeva, tu nema Krista’?« pita sugovornik. »Bila bi to strašna rečenica«, nastavlja, dajući do znanja da nije sklon takvoj radikalizaciji.

Glazba je u liturgiji, naime, imala svoj razvoj, a Crkva je, u cjelini gledano, zapravo bila prilično strpljiva i dopustila da se stvari razvijaju prihvaćajući, često nakon stoljeća čekanja, ono što je dozrelo. Dakako, jedinstven trenutak u povijesti crkvene glazbe bilo je djelo pape Grgura Velikoga (papa od 590. do 604.) koji je ujedinio dotadašnju tradiciju liturgijskoga pjevanja te sastavio zbirku odobrenih i prihvaćenih melodija. To pjevanje, koje je ušlo u povijest kao gregorijansko pjevanje ili »gregorijanika«, postalo je referentnom točkom svete glazbe za sva vremena. »Gregorijanska je glazba nastajala u tišinama samostana. Stvarali su je redovnici ni za što drugo nego samo za liturgiju. Nisu gledali kakvi su svjetovni smjerovi, nego su krenuli od liturgije, od liturgijskih knjiga te se, često u dubokoj molitvi, pitali kakva bi ta glazba trebala biti da bi služila bogoslužju. Upravo je ta usmjerenost na liturgiju razlog zašto je gregorijanska glazba imala i ima posebno mjesto među svim drugim oblicima i zašto su se u svim dekadentnim razdobljima reformatori uvijek vraćali gregorijanici«, kaže mo. Martinjak.

Uslijedila je polifonija. »Bilo je tu u početku svakakvih skladba, pa i ‘nikakvih’. Trebalo je tristo godina da se pojavi Josquin des Prés ili Palestrina. Nadalje, mi se danas, primjerice, divimo baroknoj glazbi, a znamo da su tu glazbu u liturgiji suvremenici kritizirali, i to žestoko«, rekao je mons. Martinjak ilustrirajući tezu da je problema uvijek bilo i da »treba biti strpljiv«.

Snažan trenutak u razvoju liturgijske glazbe bio je Tridentski koncil. On se drži načela da glazba mora biti takva da se razumije tekst i da ne smije biti ničega lascivnoga, tumači mo. Martinjak. Osim toga, taj je koncil zabranio sekvence (posljednice) koje su do tada bujale, ostavivši tek četiri (»Svetoj žrtvi uskrsnici«, »Dođi, Duše Presveti«, »Hvali Sion Spasitelja« te »Stala plačuć«). Koncil je također ukinuo trop, tj. ukrašavajuće proširivanje ili parafraziranje liturgijskoga teksta. Razlog zabranama bila je doktrinarna upitnost pjevanih tekstova, odnosno potreba da se očuva čistoća liturgije. Neki su suvremenici smatrali da bi Tridentski koncil trebao zabraniti i polifoniju, poglavito zbog nerazumljivosti liturgijskoga teksta. »No taj koncil, koji se inače percipira kao strog, nije to učinio. Mnogi analitičari smatraju da je time Tridentski koncil učinio veliku stvar: definitivno je ozakonio pripuštanje umjetnosti u crkve, na tragu načela da ono što je istinski lijepo privodi k Bogu. Vrijedi to i za arhitekturu, vrijedi za slikarstvo i kiparstvo, a vrijedi dakako i za glazbu«, kaže sugovornik.

»Tek su noviji dokumenti počeli govoriti da je sveta glazba ‘humilis ancilla liturgiae’, ponizna službenica liturgije (papa Pio X.), ili ‘nobilissima ancilla liturgiae’, najplemenitija službenica liturgije (Pio XI.). Drugim riječima, glazba bi morala služiti obredu. Iz toga, u povijesti, a i danas, izviru svi problemi, jer nije uvijek glazba služila obredu, štoviše, kadgod je obred služio glazbi«, kaže mo. Martinjak.

Ono što danas valja smatrati mjerodavnim jest Drugi vatikanski koncil. On je u 6. glavi konstitucije o liturgiji »Sacrosanctum concilium« dao jasne opće norme. »Koncil je rekao da je liturgijska glazba služavka liturgije i da je njezina uloga davanje slave Bogu i posvećenje vjernika. A da bi doista bila sveta, mora biti (1) tijesno povezana s liturgijskim činom, bilo da (2) ugodno izrazi molitvu, bilo da (3) promiče jednodušnost ili da (4) obred obogati većom svečanošću. To su četiri vrlo važne norme. Ako ih se glazbenik drži, na dobrom je putu i s vremenom će se stvari iskristalizirati«, tumači mo. Martinjak.

Da bi ilustrirao tu poruku, sugovornik navodi primjer iz slavne gregorijanske povijesti: »Kad su misionari koje je Grgur Veliki poslao u Englesku počeli poučavati tamošnje kršćane rimskoj liturgiji i rimskomu pjevanju, pogani su se okupljali vani i slušali kako ih uče pjevati. Kad su čuli to lijepo pjevanje, kažu izvještaji, mnogi su se obraćali na kršćanstvo.« – »Sada se postavlja pitanje: Pokušavamo li mi na misi tako pjevati da se ljudi koji ne vjeruju čuvši naše pjevanje obrate?« kaže mo. Martinjak.

Drugi vatikanski koncil učinio je još jednu veliku stvar: nakon dugih stoljeća njezina razvoja, »ozakonio« je pučku popijevku, tj. službeno ju je uvrstio u liturgijsku glazbu. Stoga danas pod pojam svete ili liturgijske glazbe spada »povijesno pjevanje rimske liturgije, dakle gregorijansko pjevanje, polifonija, pučka popijevka, a tu spada i orguljska glazba čije su kompozicije namijenjene za liturgiju«, kaže mo. Martinjak.

Primjećuje da se pučka popijevka intenzivno počela razvijati nakon što je Tridentski koncil ukinuo posljednice (sekvence). »Neki se pitaju što je zapravo bila sekvenca? Sekvenca je bila poetiziranje liturgije, tj. ostvarivanje želje da ljudska poezija uđe u liturgiju. Naime, gregorijanika je uglazbila samo biblijske tekstove. Sekvenca je zapravo poetski izričaj koji je nastao iz iskustva vjere kasnoga srednjovjekovlja te je bio utkan u liturgiju«, kaže mo. Martinjak.

I osvrće se na suvremenost: »Svako je vrijeme tražilo način kako bi Boga slavilo i kako bi sebe unijelo u liturgiju. Ne treba onda čuditi ako tu potrebu ima i naše vrijeme, ako i današnji i jučerašnji mladi imaju potrebu izraziti se na glazbeni način koji im je blizak. U konačnici je to izraz njihove čežnje za Bogom.« Ipak, sugovornik ne zatvara oči pred nizom problema. Jedan od njih je opisao ovako: »Uglavnom se svi slažu da je polifonija kćerka ‘gregorijanike’. I pučka popijevka nosi pečat gregorijanske glazbe. Ne zaboravimo da je Luther gregorijaniku pretvarao u ‘cantus planus’ (ravna melodija), produživši note kako bi melodije bile pjevnije za puk. Zapravo je od gregorijanike napravio pučku popijevku, tako da i ta vrsta ima nit koja je povezuje s gregorijanskim pjevanjem. Kod današnjih je stilova problem što su prekinuli tu tradiciju vezivanja na gregorijaniku, nego se posve nadahnjuju na svjetovnom, najčešće na zabavnom ili ‘pop’ žanru, nešto rjeđe na ‘rocku’ i njegovim podvrstama.«

»Drugi je problem«, nastavlja, »što se mladenačka glazba orijentira prema zapadnim, često protestantskim uzorima, a znamo da protestantizam ima drugačije temeljno poimanje liturgije. Znamo također da je u početcima njegova njegovanja šansonsko pjevanje u nas bilo namijenjeno mladim vjernicima na izletima ili na molitvenim okupljanjima izvan liturgije. S tom je nakanom, primjerice, na hrvatski preveden i prilagođen francuski pjevač Aime Duval. No malo-pomalo šanosne su nužno počele ulaziti u liturgiju.« Sve rečeno za mo. Martinjaka nije toliki problem po sebi koliki je problem što se sve događalo stihijski.

No ključni problem prema mo. Martinjaku možda nije u pjevanju u Crkvi kao takvom, nego je mnogo širi. Riječ je o općem kulturnom fenomenu zapadnoga svijeta na koji je posebno upozoravao Joseph Ratzinger, kao teolog i kao papa Benedikt XVI. Riječ je o gubitku osjećaja za sveto, a onda i za svetost liturgije kao Božjega, a ne ponajprije ljudskoga djela. Taj gubitak u liturgiji se očituje, primjerice, u svećeničkom proizvoljnom improviziranju, ali i u naoko manje važnim stvarima kao što je gubitak kriterija za odijevanje u skladu sa sakralnošću prostora i liturgije. Dakako da ni glazba toga nije pošteđena. »Ako se može svakako slaviti misa, ako se može svašta obući, zašto se onda ne bi moglo i svašta pjevati?« poentira mo. Martinjak.

Ipak, kriza i dekadentnih razdoblja bilo je uvijek te ne treba zdvajati, ali ni stajati skrštenih ruku, smatra sugovornik. Da bi se stvari na području glazbe u liturgiji popravile, mo. Martinjak iznosi nekoliko jednostavnih savjeta, »za početak«. Prvo, preporučuje animatorima pjevanja da se drže osnovnoga propisa koji nalaže da se poštuje liturgijski tekst. Drugo, preporučuje im da uzmu u ruke misal i pogledaju molitve i čitanja koja on za pojedino slavlje predviđa te iz repertoara uzmu ono što bi najviše odgovaralo slavlju i njegovim pojedinim elementima. Treće, treba uzeti u obzir slavlje kao cjelinu, truditi se da ono čitavo bude lijepo i skladno te da glazba poštuje svoju narav službenice toga slavlja. Pritom treba uzeti u obzir i suvremeni brzi ritam življenja. Drugim riječima, »ako je idealna dužina nedjeljne mise oko sat vremena, ona se zbog pjevanja ne može protegnuti na sat i pol«, baš kao što ni »propovijed ne može trajati 40 minuta«. »Uvijek valja imati na umu da liturgijska glazba nije autonomna glazba, nego je u službi liturgije«, rekao je mo. Martinjak.

Mnogi pasivnost u usmjeravanju mladih opravdavaju izgovorom da »mladi to vole«. No »mladi vole ono za što su odgojeni«, smatra sugovornik. Tako »neki mladi vole baš klasičnu glazbu« jer su odrasli u određenoj sredini. Stoga, smatra mo. Martinjak, nema smisla kriviti mlade niti ih udarati zabranama, nego treba »biti strpljiv«, »usmjeravati« i »kanalizirati«. U tom smislu, posebno kad je riječ o mladenačkoj glazbi, sugovornik žali zbog nedostatka smjernica od hijerarhije.

U praksi ima dobrih i poticajnih primjera. Tako, primjerice, neke biskupije imaju ured za liturgijsku glazbu. Njihov pročelnik može, s autoritetom biskupije iza sebe, jednom ili više puta godišnje sazvati sve zborovođe, orguljaše, voditelje sastava i animatore pjevanja te im ponuditi edukaciju, radionice, prikladne materijale. Jasno je, naime, da je ključ poboljšanja u glazbenim animatorima misnoga slavlja i njihovoj edukaciji. Slični su skupovi, osim toga, po sebi prigoda za razmjenu mišljenja i širenje često skučenih vidika.