»S pravom se u Hrvatskoj danas pitamo: Kako je moguće da arhivsko gradivo koje bi moglo pridonijeti rasvjetljavanju događaja tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća još uvijek – premda je nastalo na području Hrvatske – nije u Hrvatskoj i ostaje teško dostupno onima koji traže istinu? Zar je to način svjedočenja istine; ili se namjerno nešto želi prikriti te uskratiti novim naraštajima da budu učvršćeni u istini?« – rekao je kardinal Josip Bozanić na Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali u homiliji koju je posvetio, može se reći, istini i njezinu naličju – laži. Otvarajući pitanje istine u suvremenom hrvatskom društvu, u samostalnoj državi koja se približava svomu trećemu desetljeću postojanja, kardinal Bozanić, u duhu Stepinčeva služenja općemu dobru, propitkuje jedan od bitnih temelja opstanka, života i napretka svakoga naroda i svake države.
Citirani, sasvim konkretan zahtjev odgovornima u Hrvatskoj glede arhivske građe koja se posve neopravdano i neprimjereno i dalje nakon povijesnoga razdruživanja drži u srbijanskim arhivima samo je jedan aspekt odnosa prema istini, prema mogućnosti njezina upoznavanja u Hrvatskoj. Ipak, glede te povijesne građe koju se iz čisto političkih razloga ne želi vratiti Hrvatskoj, treba reći da za takvo ponašanje srbijanska politika može imati opravdanje samo u tome što bi hrvatski povjesničari došli do neospornih argumenata koji bi dekonstruirali pojedine povijesne ideološke i političke dogme, odnosno mitove, koje ta politika njeguje i zlorabi u zavođenju najširih slojeva srpskoga naroda.
Kad bi u toj povijesnoj građi bilo išta stvarno kompromitirajuće za hrvatski narod, ideolozi velikosrpske politike davno bi to već iskoristili i to proširili u svaki kutak kugle zemaljske. Činjenica da sve dosadašnje hrvatske vlasti nisu uspjele isposlovati povrat povijesne građe iz srbijanskih arhiva u Hrvatsku (a u ovo digitalno doba više nije nikakav problem svu građu snimljenu očuvati i u srbijanskim arhivima) otvara mnogo teških pitanja i o samim hrvatskim vlastima.
Nije kardinal Bozanić slučajno u citiranom tekstu postavio pitanje »želi li se namjerno nešto prikriti te uskratiti novim naraštajima da budu učvršćeni u istini?« Moguće je da oni koji upravljaju sadašnjom Hrvatskom, a to, dobro je poznato, ne moraju biti samo oni koji idu na izbore i koji obnašaju javne službe, zapravo žele zadržati jugokomunističku interpretaciju prošlosti i istine o hrvatskom narodu jer to njima odgovara i za učvršćenje njihova sadašnjega položaja i za planove kojih se ne odriču. Odnos prema istini, koji njeguju oni koji stvarno upravljaju Hrvatskom, može biti, a očito često i jest, u potpunoj suprotnosti s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima.
I nije pritom samo riječ o odnosu prema istini o prošlosti, nego je još više riječ o istini o sadašnjosti koja je, očito, idealna za pojedine interesne skupine, a koja je smišljeno tako posložena da bude u izravnu i nepomirljivu sukobu s općim dobrom hrvatskoga naroda, pogotovo mladih naraštaja. »I još se, navodno, pitamo zašto se Hrvatska ne uspijeva razvijati, biti privlačna da ljudi u njoj ostanu, da se iseljenici – koji su je morali napustiti – u nju vrate. Dovoljno je dati prostora istini, poučavajući mlade i odgajajući ih u onim vrjednotama za koje su hrvatski ljudi davali živote te trošili duh i tijelo gradeći kulturu ljubavi prema bližnjima«, istaknuo je propovjednik.
Kardinal Bozanić u homiliji je također istaknuo da nam bl. Stepinac, kao »čovjek ispunjen svetošću, svjedok, žrtva i ključ koji razgrađuje laž«, »pomaže da tom istinom budemo oblikovani i kao pojedinci i kao Crkva te da pomognemo hrvatskomu društvu da bude što više oblikovano istinom«. »Zato je zanimljiva aktualnost različitih kriterija za pojedine ideologije i uporabu krivotvorina, koje danas upućuju i na rado spominjanu temu o lažnim vijestima (fake news).« Više nego ikada u povijesti čovječanstva u sadašnje se doba upravo neprincipijelnim kriterijima mnoge fikcije, konstrukcije i obmane nude pod istinu.
Kardinal je doslovno rekao: »Komu je teško prihvatiti da se i na jugoslavensku diktaturu prije Drugoga svjetskoga rata, i na fašizam, i na ustaški režim i rasnu ideologiju, i na komunistički režim i na agresiju na Hrvatsku u Domovinskom ratu i na razne represije primijene isti kriteriji? Katoličkoj Crkvi ne da to nije teško prihvatiti, nego to je naše poslanje i služenje istini.« No da nije opet samo riječ o neprincipijelnim kriterijima glede prošlosti, nego i glede sadašnjosti, svjedoči kardinalovo podsjećanje da »znanost kaže da ljudski život počinje začećem«, »a za zakonski okvir predlažu se neka druga polazišta…«
Crkva je, nasljedujući primjer blaženoga Alojzija, dužna dizati glas i iznijeti istinu, a »katolik, ne može pregovarati o početku ljudskoga života, niti mu može biti svejedno kako se odnosi prema nerođenoj djeci.« Istiskivanje istine rađa mnoge i teške opačine.
