Večernji list je u političkom magazinu »Obzoru« od subote 6. lipnja posvetio čak dva golema članka analizi prvih stotinu dana predsjednika RH. Premda nije vitalna ni presudna za društveni i politički život Republike Hrvatske, funkcija predsjednika RH nakon proteka nešto više od stotinu dana novoga mandata doista zaslužuje osvrt jer već dosadašnje iskustvo može biti više nego poučno za bolje razumijevanje razvitka političkih odnosa i procesa tijekom i nakon skorih parlamentarnih izbora. Poštujući vjerničko, evanđeosko načelo da nitko nema pravo suditi drugomu čovjeku, ipak je moralno dopustiv i, štoviše, poželjan kritički osvrt na postupke realizirane u prvih stotinu dana obnašanja najčasnije dužnosti u današnjoj Hrvatskoj, posebno u aktualnom političkom trenutku priprema za službeno raspisane parlamentarne izbore.
Koliko god funkcija predsjednika RH po ustavu i zakonima imala relativno male ovlasti, ona je po političkoj i protokolarnoj hijerarhiji politička funkcija broj jedan u Hrvatskoj te nikada ne može biti nevažno kakve poruke, signale i stajališta odašilje u hrvatsku društvenu javnost. Nije ništa iznenađujuće što se u izbornoj kampanji svaki kandidat u stanovitoj mjeri netočno, da ne kažemo lažno predstavlja da bi tako »umiven« lakše privukao birače, osobito one koji nisu spremni uložiti dodatni napor da bi što ispravnije procijenili svakoga kandidata.
Opće je poznato da je aktualni ishod predsjedničkih izbora uvelike bio učinak dijeljenja biračkoga tijela koje se svrstava od političkoga centra do isključivo desnih ekstremnih političkih pozicija. U oba izborna kruga do toga je dijeljenja uglavnom došlo iz želje da se kazni skretanje ulijevo vodeće vladajuće političke stranke, jer postojeći izborni sustav, koji vladajući, bez obzira na političku opciju, nikako ne žele mijenjati, i ne daje mogućnost izbora, nego tek kažnjavanja. Birači svojim otvorenim pokazivanjem da su protiv nečega ili nekoga često zadovolje svoju političku ljutnju ili neslaganje, no, očito, premalo pritom vode brigu o posljedicama koje stvara takvo legitimno protivljenje.
Legalno i legitimno izabrani nositelj funkcije predsjednika RH ima neosporno pravo na svoju osobnu političku orijentaciju, na svoju ljudsku i političku prošlost koja se više ne može mijenjati, a koja je manje ili više poznata širim krugovima, no ne može ni omalovažavati samu tu funkciju niti se odreći ili eskivirati zadaće koje ona donosi. Po ocjeni mnogih relevantnih analitičara novi je nositelj vlasti predsjedničku funkciju omalovažio već samom inauguracijom kad je s toga državnoga događaja isključio diplomatski zbor akreditiran u Hrvatskoj i predstavnike i onih najvažnijih segmenata hrvatskoga društva. Takvom inauguracijom bila je omalovažena i država Republika Hrvatska i to je omalovažavanje nastavljeno izbacivanjem bista hrvatskih velikana iz prošlosti sve do nedopustiva i neprimjerena odnosa prema proslavi Dana hrvatske državnosti. Ti potezi nameću dojam da bi cilj ovoga predsjedničkoga mandata mogao biti čak stanovita dekonstrukcija i same hrvatske države, a po funkciji to je služba koja treba biti čuvar države.
Kad bi se moglo postaviti pitanje onim biračima koji su inače politički orijentirani prema centru i desno jesu li davanjem svoga glasa izbornomu pobjedniku uopće računali na takvu mogućnost, vjerojatno bi ostali bez odgovora, a neki bi i priznali da su se jako prevarili.
Izljevi ideologizacije od onoga spominjanja »roda« u inauguracijskom govoru do »bacanja« ploče poginulim pripadnicima Hos-a u Jasenovcu i napuštanja proslave obljetnice »Bljeska« u Okučanima već su do sada kontaminirali aktualni mandat predsjedničke funkcije otkrivajući da ne može biti predsjednik, odnosno još manje, zaštitnik svih građana. Dok se neodgovorni ideolozi i provokatori mogu praviti da ne vide nijanse između eventualnoga stvarnoga populariziranja ili prizivanja ustaštva i njegovih oznaka (čega u Hrvatskoj objektivno nema!) i realne prošlosti u kojoj su mladići rođeni često gotovo više od dva desetljeća nakon sustavnoga zatiranja i zatrtoga ustaštva pošli u obranu i dali svoje živote za Republiku Hrvatsku pod geslom koje zvuči kao ustaško, ali to nije, predsjednička funkcija ipak zahtijeva to nijansiranje ili se kompromitira. Kad bi se sada moglo postaviti pitanje onim istim biračima koji su dali prevagu nedovoljno brojnoj ljevici da sama izabere svoga kandidata što misle o toj ideologizaciji predsjedničke funkcije, mnogi bi ostali nijemi, a mnogi bi već sada vjerojatno i priznali svoju pogrješnu odluku.
Svaki izbori, bilo predsjednički bilo parlamentarni, uvijek su kompleksni i za sobom neizbježno donose posljedice koje mogu biti i teško razočaravajuće. Posljednji predsjednički izbori i dosadašnje obnašanje predsjedničkoga mandata pokazali su da se birači na izborima ne bi smjeli voditi tek željom za osvetom, željom za kažnjavanjem onih koji ne izvršavaju svoja obećanja i ne služe dovoljno stvarnim hrvatskim ciljevima i interesima, nego da bi trebali odgovorno tražiti dublju motivaciju za davanje svoga glasa.
