U subotu 1. prosinca navršava se stotinu godina od oblikovanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, državne tvorevine koja je poznatija pod imenom Jugoslavija, a budući da posljedice njezina postojanja i danas žive i sukobljavaju se s legalnim i legitimnim interesima hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, ta godišnjica zaslužuje barem djelomičan osvrt tim više što glavna struja javnoga mnijenja pitanja vezana uz tu problematiku uglavnom izbjegava. Premda je dobro poznato da se prošlost ne može promijeniti, poznavanje prošlosti iznimno je važno jer je povijest učiteljica života.
Doživjevši težak poraz u I. svjetskom ratu, Austro-Ugarska se raspala te je u Zagrebu 5. i 6. listopada 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao političko tijelo tih naroda u Austro-Ugarskoj, a Hrvatski sabor je »na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja« raskinuo sve držanopravne veze s Austro-Ugarskom i Hrvatsku proglasio nezavisnom državom, koja je kao takva istodobno pristupila novoproglašenoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta nova država obuhvaćala je sve južnoslavenske zemlje koje su do tada bile u granicama Austro-Ugarske: Hrvatsku, Slavoniju, Rijeku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Istru, Trst, Kranjsku, Goricu, Štajersku, Korušku, Bačku, Banat, Srijem do Zamuna, Baranju, Prekomurje i Međimurje te Boku kotorsku, Budvu i primorje do Spiča. Na sjednici od 23. do 24. studenoga 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća prihvatio je zaključak da se Država SHS ujedini s Kraljevinom Srbijom, premda je Stjepan Radić 24. studenoga 1918. na toj sjednici doslovno govorio: »Još nije kasno! Ne srljajte ko guske u maglu!«, upozorio da se time čini, kako je doslovno rekao, »urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata« i tražio da se o tom pitanju sazove čitavo Narodno vijeće i Hrvatski sabor. Ne poslušavši Radića, Narodno vijeće otišlo je u Beograd i iz Beograda 1. prosinca 1918. objavilo priopćenje: o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom, čime je stvorena nova državna tvorevine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, te o prestanku funkcije Narodnoga vijeća. Vodstvo nove države odmah je u bivše slavenske austro-ugarske zemlje poslalo jedinice Narodne straže (sokolaše) i policijske snage koje su već 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu u Zagrebu pucajući na hrvatske demonstrante pobile 15 i ranile više od 20 osoba (prosinačke žrtve), drastično očitujući tko ima moć u novoj državi i ne libi se je pokazati.
Stvaranje prve Jugoslavije bio je projekt velikosrpskih apetita, ali i projekt hrvatskih intelektualaca zagovornika južnoslavenske ideje, koja je u 19. stoljeću težila ujedinjenju hrvatskih zemalja s kulturnim i političkim osloncem na južnoslavensko okruženje, kao i politike međunarodne zajednice i tajnih društava. Prema procjenama povjesničara na taj je način izbjegnuta podjela dijelova hrvatskoga teritorija između Italije i Srbije, ali je istodobno dio političara okrenuo leđa svomu hrvatskomu narodu, kako je u spomenutom govoru istaknuo i Radić, doslovno rekavši: »Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, ne će ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće.« Osnivanjem Jugoslavije gospodarski, civilizacijski i kulturno napredniji narodi i pokrajine potpali su pod diktatorsku vlast srbijanske kraljevske dinastije i srpskih žandara te je hrvatski narod brzo spoznao da je dospio u novu »tamnicu naroda« u kojoj nije bilo čudno da su hrvatski poslanici doživjeli strijeljanje u samom parlamentu, hrvatsko ime postalo nepoželjno, čak i zabranjeno, a državni činovnici ako nisu bili pravoslavci morali su to postati…
Tragično iskustvo iz prve Jugoslavije preneseno je i dopunjeno traumama koje je hrvatskomu narodu prouzročila druga, komunistička Jugoslavija koja je razvila cjelovitu ideologiju jugoslavenstva iza koje se često krila nepromijenjena velikosrpska hegemonija. Ideologija jugoslavenstva, bilo da je riječ o stvaranju novoga nadnacionalnoga identiteta bilo da je riječ o skrivenom velikosrpstvu, uzurpirala je svu javnost u drugoj Jugoslaviji te nitko nikad nije smio niti mogao progovoriti o zastrašujućim komunističkim zločinima počinjenim hrvatskomu narodu ne samo fizičkim likvidacijama, nego i uništavanjem hrvatskoga intelektualnoga potencijala, osim onih koji su bili u službi jugoslavenske i komunističke ideje. Pravo lice te jugoslavenske komunističke ideologije zorno je očitovala tzv. Jugoslavenska narodna armija devedesetih godina kad je provodila velikosrpsku politiku i sudjelovala u okupaciji hrvatskih teritorija i teritorija Bosne i Hercegovine. To je bio vrhunac dometa jugoslavenske komunističke ideologije.
Zahvaljujući nevjerojatnoj ljubavi i hrabrosti hrvatskih branitelja, Hrvatska se obranila, oružjem oslobodila znatan dio okupiranih područja i mirnom reintegracijom istočnih dijelova došla u svoje granice nekadašnje savezne republike. Stekavši samostalnost i međunarodno priznanje samostalnosti, ušavši u Europsku uniju i NATO savez, očekivalo bi se da se Hrvatska oslobodila i jugoslavenske komunističke ideologije, no to se ipak još uvijek nije dogodilo. Nije u pluralnom društvu problem da netko zastupa i tu ideologiju, ali jest problem ako zagovornici te ideologije, javno i tajno, hrvatski narod pretvaraju u svoga taoca te ni 27 godina od osamostaljenja nema baš ni jednoga društvenoga područja postavljena na stvarno zdrave temelje. Kako li je skupo i za hrvatski narod katastrofalno ono srljanje u maglu 1. prosinca 1918. godine. No, magla, premda može dugo trajati, ne može ostati trajno!
