Uzimajući u obzir da je u Hrvatskoj više od mjesec dana trajao sukob jednako pozicioniranih ustavnih prava – prava na štrajk i prava na obrazovanje – nije na odmet ponuditi odgovor na pitanje koje je od ta dva ustavna prava »jače«.
No prethodno bi trebalo ustaknuti da ustavnopravna teorija svrstava ljudska prava u tri kategorije: građanska i politička prava, socijalna i ekonomska prava te prava treće generacije. Ustavi kontinentalnoga prava u prvu generaciju ljudskih prava u pravilu ubrajaju pravo na slobodu izražavanja, dostojanstvo, pravo na život, pravo na pošteno suđenje, u drugu generaciju pravo na dostojan životni standard, pravo na zdravlje, pravo na obrazovanje, pravo na rad ili na slobodne izbore, a prava treće generacije kolektivna su prava društva ili naroda kao što je pravo na održivi razvoj, mir ili zdravo okruženje.
Ustav Republike Hrvatske pravo na štrajk, kao i pravo na obrazovanje, smatra ustavnim pravima druge generacije te ih svrstava pod gospodarska, socijalna i kulturna prava. Pravo na štrajk zajamčeno je člankom 60. našega Ustava, a tim su člankom propisana i moguća ograničenja ustavnoga jamstva na štrajk, koja se odnose na javne službe, odnosno oružane snage, redarstvo i državnu upravu, što mora biti i propisano posebnim zakonom. Obrazovanje je izravno konstitucionalizirano člankom 60. Ustava, kao svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima i u skladu s njegovim sposobnostima, a obvezno je obrazovanje Ustavom zajamčeno kao besplatno. Neizravnim odredbama Ustava zaštićena su ustavna prava djece i mladeži kojima država, među ostalim, stvara kulturne i odgojne uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život (članak 62. Ustava), zatim koje su roditelji dužni školovati (članak 63. Ustava). Ustav također neizravno štiti pravo na obrazovanje člancima 66. – 68. kojima je propisana mogućnost osnivanja privatnih škola i učilišta, kojima je zajamčena autonomija sveučilišta te sloboda znanstvenoga, umjetničkoga i kulturnoga stvaralaštva, koje država potiče u samom razvitku.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda izrijekom ne jamči pravo na štrajk, a sudska praksa Europskoga suda za ljudska prava pravo na štrajk svrstava pod pravo na slobodu okupljanja i udruživanja zajamčeno člankom 11. Konvencije. Pravo na štrajk zaštićeno je i člankom 6. Europske socijalne povelje prema kojoj je, uz ostalo, propisano pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u slučaju interesnih sukoba, uključujući i pravo na štrajk, ograničeno obvezama koje mogu proizići iz prethodno prihvaćenih kolektivnih ugovora.
No kako su na to pitanje sukoba interesa dvaju jednako pozicioniranih ustavnih prava odgovorili europski sudovi i sudska praksa? Prilikom ocjene sukobljenih interesa sudovi imaju mogućnost pravičnoga vaganja, odnosno testiranja miješanja, uplitanja ili zadiranja javne vlasti u ostvarivanje prava na slobodu okupljanja i udruživanja, na način da se prije svega utvrđuje je li miješanje državne vlasti u pravo na štrajk postojalo, potom je li to miješanje bilo propisano zakonom, zatim je li miješanje imalo legitiman cilj i naposljetku je li miješanje javne vlasti u ostvarivanje prava na slobodu okupljanja i udruživanja bilo nužno u demokratskom društvu. Stranke u konačnici mogu svoje pravo na štrajk o kojem su odluke donijeli redoviti sudovi isticati i u ustavnim tužbama. Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I-920/1995, U-I-950/1996 od 15. srpnja 1998. naveo i danas citirano stajalište da je pravo na štrajk ustavno pravo koje se može zakonom ograničiti samo na način i u mjeri u kojoj se mogu ograničavati i druga ustavna prava, što je propisano člankom 16. Ustava. Drugim riječima, slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Savezna Republika Njemačka nedavno se susrela s istim pitanjem koje je naposljetku razriješio Savezni ustavni sud. Odlukom od 12. lipnja 2018. ocijenio je da je zabrana štrajka za javne službenike, u konkretnom slučaju učitelje iz škola triju različitih njemačkih federalnih jedinica, ustavna. Ključna utvrđenja smatraju da je zabrana štrajka javnim službenicima tradicionalni princip koji počiva na činjenici da su javni službenici karijerni zaposlenici, s garantiranom plaćom i ostalim pogodnostima koje proizlaze iz rada za državu, kao što je primjerice sigurno i doživotno zaposlenje, što od javnih službenika s druge strane zahtijeva vjernost i posvećenost državi kao poslodavcu, jer njemački javni službenici još od Weimarske Republike službu obavljaju u skladu s ustavnim pravom. Zabrana štrajka u Njemačkoj također je izvedena iz članka 33. Osnovnoga zakona te bi priznavanje prava na štrajk u javnoj službi narušilo principe doživotnoga zaposlenja, osiguranoga osobnoga dohotka i ostalih materijalnih pogodnosti i nagrada, narušavajući dužnost vjernosti javnoj službi. Naime, upravo združeni učinci osiguranoga osobnoga dohotka i princip doživotnoga zaposlenja služi za osiguranje neovisnosti javne službe i vršenja dužnosti, kao i za ostvarenje potpune posvećenosti svojemu poslu.
Dopuštanjem štrajka javnim službenicima nametnula bi se potreba preispitivanja svih fundamentalnih prava zaposlenika u javnim službama te promjena pratećega zakonodavstva, a moglo bi dovesti i do lančane reakcije drugih javnih služba, što bi se, uvažavajući strukturiranost javne službe, moglo odraziti na osnovna počela javne službe i s javnom službom izjednačene institucije.
Učitelji – članovi Njemačke obrazovne unije koja zastupa interese i učitelja zaposlenih u državnim školama kao javnih službenika i učitelja koji imaju status zaposlenika (prema ugovoru sa školom) – podnijeli su Saveznomu ustavnomu sudu Njemačke zahtjev za ocjenu zabrane štrajka učitelja i nastavnika. Spomenutom odlukom Saveznoga ustavnoga suda Njemačke utvrđeno je da učitelji nesporno imaju status javnih službenika te da su dio državne administracije kojima se sukladno Ustavu i mjerodavnomu zakonu može ograničiti pravo na štrajk, kao vojsci i policiji. Prilikom vaganja značaja javne službe nastavnika i odgojitelja koji učenicima osiguravaju ustavno i zakonsko pravo na obrazovanje i prava na štrajk istih tih učitelja i nastavnika istaknute su brojne prednosti javnih službenika u odnosu na zaposlenike, koje su uravnotežujući faktor u situaciji nezadovoljstva učitelja te su kompenzacijske mjere u odnosu na gubitak prava na štrajk. S obzirom na to da se učitelji smatraju javnim službenicima sa svim pripadajućim pogodnostima iz javne službe, da su dio državne administracije i da bi stoga trebali poštovati ustavno pravo i zakone te biti lojalni državi koja im status javnih službenika osigurava, njihovo se pravo na štrajk ne može smatrati prečim pravom od prava na obrazovanje jer su školski sustav i državni obrazovni mandat od velike važnosti za državu i društvo u cjelini.
U aktualnom slučaju štrajka u hrvatskim javnim obrazovnim institucijama bila su moguća dva ishoda. Ako je štrajk pokrenut nakon zakonski propisanoga tijeka pregovaranja i mirenja s javnom vlašću prema Zakonu o radu, nastala situacija mogla je biti dovršena sudskim pravorijekom. U slučaju da je Vlada donijela odluku o zabrani štrajka u javnim obrazovnim ustanovama, sindikati su mogli uputiti Ustavnom sudu na ocjenu takvu odluku Vlade. No ako sindikati nisu poštovali propisanu proceduru prema Zakonu o radu, štrajk ne može biti ni zakonit ni ustavan.
