Drugi dio Knjige proroka Izaije nije pisao onaj prorok Izaija koji je živio u 8. st. pr. Kr., nego neki anonimni prorok koji je djelovao u vrijeme kad su se Židovi nalazili u babilonskom progonstvu. Liturgija svetkovine Rođenja sv. Ivana Krstitelja kao prvo čitanje nudi tekst koji se može shvatiti kao opis poziva upravo toga proroka. On se obraća otocima i dalekim narodima, pa tako proglas o svojem pozivu upravlja onima koji nisu Židovi. Otoci u biblijskom razumijevanju predstavljaju prostore Sredozemlja, zapadno od Svete Zemlje, a pojam dalekih naroda može označavati sve poganske narode. Sve slike kojima prorok započinje ovaj opis označavaju njegovu ovisnost o Bogu i prikazuju Boga kao izvor njegova djelovanja.
Bog ga je i zamislio i stvorio s naumom da mu posluži kao prorok koji u svemu može računati na Božju pomoć i zaštitu jer ga je on sakrio »u sjeni ruke svoje« i »u svome tobolcu«, no sakrio ga je kao »britak mač« i kao »oštru strijelu«. Njegovo će djelovanje stoga biti prodorno i snažno. Prorok je, usto, predstavljen kao »sluga«, te se i taj tekst svrstava među poznate pjesme o Gospodnjem Sluzi koji treba trpjeti, ali po kojem će se i Bog proslaviti. Pritom se taj anonimni prorok poistovjećuje i s Izraelom, pa mnogi zaključuju da je riječ o kolektivnom pozivu upućenu svemu narodu koji eto trpi u babilonskom progonstvu, ali baš zbog tog trpljenja postaje i svjedok za Boga među poganskim narodima. Poslije se opet vraća individualna slika proroka koji treba poslužiti Gospodinu da sabere i vrati izraelski narod u njegovu domovinu. To je prorokovo prvotno poslanje. I dok se on s jedne strane nalazi na rubu očaja i govori: »Zaludu sam se trudio, nizašto naprezao snagu«, vjerojatno suočen s nevoljama progonstva, s druge strane postaje svjestan da ga Gospodin proslavlja, pa može i reći: »Bog moj bijaše mi snaga.« Iz završnoga dijela teksta vidi se i da značenje toga proroka koji je označen kao Sluga Gospodinov nadilazi samu zadaću vraćanja naroda u njegovu domovinu, jer mu Bog kaže: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj budeš do nakraj zemlje.« Prorok je predstavljen, dakle, kao »svjetlost narodima«. To su oni daleki narodi i oni otoci s početka poziva. On će biti Božji znak za poganske narode. Riječ je o dotad neviđenom otvaranju starozavjetnoga doživljaja Boga preko granica izraelskoga naroda. Prorok će, osim toga, biti »spas« (hebr. ješua) do kraja zemlje. Ne samo da se Božje djelovanje širi preko granica izabranoga naroda, nego se i njegovo spasenjsko djelo širi na sve ljude i sve narode.
U tom svjetlu može se razumjeti i odlomak iz Lukina evanđelja koji govori o rođenju svetoga Ivana Krstitelja. Sve započinje viješću o radosti Elizabetinih susjeda i rođaka na vijest o Ivanovu rođenju. U židovstvu, a tako i u Lukinu evanđelju, radost je obilježje mesijanskoga doba i učinak Božjega milosrdnoga i spasonosnoga djelovanja. Na kraju prispodoba o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu svi se raduju zbog toga što su nađeni. To je mesijanska radost. Ivanovo ime također ima veze s Božjim milosnim djelovanjem jer se hebrejski johanan može razumjeti kao »Gospodin se smilovao«. Zaharija, koji je prije bio zanijemio, sada opet može govoriti. Mesijansko doba označeno je i kao vrijeme u kojem će gluhi čuti, slijepi vidjeti, a nijemi govoriti. To je i oznaka »godine milosti Gospodnje« koju će, navodeći riječi Knjige proroka Izaije, navijestiti Isus u nazaretskoj sinagogi. Tako već Ivanovo rođenje, prema Lukinu evanđelju, usmjerava prema dolasku Isusa Krista i novomu mesijanskomu razdoblju koje će donijeti radost, svjetlo i spasenje svemu svijetu i svim ljudima.
Djela apostolska, koja dijele istoga autora s Lukinim evanđeljem, također ukazuju na takvu Ivanovu ulogu. Ivan je propovijedao, ali njegovo propovijedanje nije samostojno, nego je naglašeno da je to činio pred Isusovim dolaskom. Njegovo je poslanje da izraelski narod dovede do »krštenja obraćenja«. U Djelima apostolskim jasno je i iz drugih mjesta da se to krštenje ne može usporediti s krštenjem u Isusovo ime. Ivanovo krštenje svojevrsna je potvrda čovjekove odluke da promijeni život, ali ono ne preobražava čovjeka, ne oprašta grijehe. Konačno, Ivan sam svjedoči za Isusa: »Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.« Pisac Djela apostolskih živio je u svijetu u kojem je još bilo sljedbenika Ivana Krstitelja koji su, čini se, Ivana držali mesijom. Stoga je bilo tako važno pojasniti njegovu pravu ulogu i istaknuti Isusa kao jedinoga pravoga Mesiju – Krista – prema kojem i Ivan treba dovesti svoje sljedbenike. Istu nakanu može se prepoznati i u Lukinu evanđelju s njegovim usporednim prikazom rođenja Ivana Krstitelja i Isusa Krista, gdje upravo razlike između ta dva prikaza naglašavaju i granice Ivanova poslanja i veličinu i posebnosti Isusa Krista.
