Papa Franjo na više mjesta u ovogodišnjoj poruci uz Svjetski dan bolesnika aktualizira blizinu i pastoralnu skrb, kojih su posebno potrebiti bolesni, upozorivši također da je upravo nedostatak duhovne brige najgora diskriminacija koju trpe siromasi i bolesnici. Papina promišljanja potaknula su Glas Koncila da uz Svjetski dan bolesnika aktualizira pomalo zapostavljeno pitanje pastorala psihički oboljelih u svjetlu aktualnih društvenih prilika. Sugovornica je redovnica Družbe sestara milosrdnica Janjka Mazić koja je u studenom na zagrebačkom KBF-u na tu temu obranila doktorski rad, koji je povjerenstvo za obranu rada ocijenilo »summa cum laude«, najvišom mogućom ocjenom.
O aktualnosti pastoralne skrbi osoba sa psihičkim oboljenjima najbolje svjedoče brojke Svjetske zdravstvene organizacije, koja procjenjuje da od ozbiljnih posljedica narušenoga mentalnoga zdravlja pati više od 450 milijuna ljudi u svijetu. »Pojavom pandemije izazvane koronavirusom čovjek današnjice iznenada se našao pred zahtjevnošću životnih navika koje nose čitav niz negativnih posljedica za zdravlje i funkcioniranje ljudi, a izazovi mentalnoga zdravlja postali su dio problema na globalnoj razini. Posljedice pandemije svakako su izazov s kojim se suočava i crkveno djelovanje.
Stoga pastoralno djelovanje treba neprestano pronalaziti put prema osobama koje su se tijekom pandemije susrele s određenim psihičkim smetnjama. Posljedice narušena mentalnoga zdravlja dio su stvarnosti koja sve više zauzima mjesto u svakodnevnom životu ljudi«, rekla je nova doktorica znanosti.
Jedno od pitanja koja redovnica otvara u svom doktoratu povezano je s konkretnim doprinosima koje pastoral može pružiti procesu deinstitucionalizacije i destigmatizacije psihički oboljelih. »U svom djelovanju Isus se neprestano približavao svijetu ljudske patnje, pokazivao suosjećanje i potresenost. Brojna ozdravljenja pokazuju Isusa kao onoga koji u žalostima tješi, podiže pale, bolesnike krijepi te svojom pojavom donosi novost, vraćajući ljudima životnu radost i nadu. Stoga, kako bi Crkva pridonijela deinstitucionalizaciji, potrebno je pastoralnu pozornost usmjeravati prema zajednici koja se susreće s osobama koje pate od psihičkih poremećaja, prema obiteljima oboljeloga člana i, naravno, prema oboljelim osobama. Snaga vjere, životna radost i nada utječu na podizanje kvalitete života, što nerijetko vodi prema smanjenju hospitalizacija, a posljedično i deinstitucionalizaciji.«
Stigma pak psihičkoga oboljenja jedan je od najvažnijih problema u području psihičkoga zdravlja. Ona neprestano prati oboljele. Štoviše, psihički oboljele osobe stigmatizaciju doživljavaju na svim razinama, napominje dr. Mazić. »Pastoral bolesnika može svojim kontinuiranim programima, uključivanjem stručnjaka i liječnika koji sudjeluju u liječenju mentalnih bolesti te prihvaćanjem iskustava bolničkih kapelana integrirano djelovati i pridonositi odbacivanju predrasuda i diskriminacije. Tu se ponajprije misli na informiranje javnosti preko različitih projekata koji će biti povezani s konkretnim problemima s kojima se susreću oboljeli i njihove obitelji. Upoznavanjem životnih priča oboljelih, naglašavajući pritom u prvom planu osobu, a ne dijagnozu, također pridonosi ublažavanju stigmatizacije«, objašnjava sugovornica. Nadalje, i aktualni sinodski hod, smatra dr. Mazić, prigoda je da se prepoznaju potrebe psihički oboljelih osoba i njihovih obitelji, kao i za postavljanje pitanja kako Crkva može dati doprinos ublažavanju stigmatizacije psihički oboljelih osoba.
Prevelik naglasak na farmakološku komponentu u liječenju osoba sa psihičkim teškoćama, pri čemu se zanemaruje razgovor s pacijentima, jedan je od čestih prigovora s kojima se susreće suvremena psihijatrija. Može li Crkva i na tom području dati svoj doprinos? »Još u 18. stoljeću francuski je liječnik Philippe Pinel pokazao interes za razgovor s pacijentima te ga se zbog toga smatra ocem moderne psihijatrije i svojevrsnim začetnikom suvremenih psihijatrijskih metoda. U liječenju je ophođenje s pacijentom na prvom mjestu, a nakon njega pozornost se posvećuje promatranju bolesti. Suvremeni, pa i vrtoglavi razvoj znanosti i tehnike spomenuti redoslijed često zanemaruje. Temeljeći se na Kristovoj ljubavi i brizi za bolesnike, za svakodnevno ophođenje s bolesnicima koji pate od različitih psihičkih poremećaja, pastoralni pristup obuhvaća djelovanje koje će omogućiti pružanje potrebne duhovne pomoći bolesnicima, kako bi u vjeri živjeli svoje teško stanje«, objašnjava redovnica. Konkretno, navedeno podrazumijeva pripravu za slavlje sakramenata koji su u izvorištu pastorala bolesnika: sakrament ispovijedi, bolesničkoga pomazanja i euharistije, napominje sugovornica i dodaje: »No važno je upozoriti i na pogrješno shvaćanje sakramenata koje se nerijetko očituje u određenom ‘automatizmu’ djelovanja sakramenata s ciljem uklanjanja psihičkih oboljenja, pri čemu se zanemaruje medicinski pristup. Nadalje, doprinos u pristupu psihički oboljelim osobama može pružiti pastoralno savjetovanje te molitva s bolesnikom i za bolesnika.
Na to nas poziva i papa Franjo u svojoj poruci za proslavu ovogodišnjega Dana bolesnika te poručuje da se terapijski pristup ne može odvojiti od slušanja osobe, povijesti bolesti, tjeskoba i strahova koje svaki čovjek, s pojavom bolesti, proživljava na svoj način«.
Dodirne točke, ali i razlike pogleda suvremene medicine i Svetoga pisma na zdravlje općenito itekako ulaze i u sferu pastorala psihički oboljelih, pa su i ta pitanja zaokupljala redovnicu u njezinu doktorskom radu. »Zdravlje i bolest u biblijskoj poruci polaze od koncepcije čovjeka kao Božjega stvorenja i čovjekove stvorenosti koja se tiče njegova cjelovita bića. Shvaćanje zdravlja i bolesti u Bibliji je, dakle, određeno poimanjem čovjeka te je razumijevanje tih dviju stvarnosti čovjekove opstojnosti nerazdvojivo od čovjeka stvorena na sliku Božju. Cjelovitost čovjekova bića u Bibliji je artikulirana izrazima tijelo, duša, duh i srce. Upravo ti termini, kojima se u Starom zavjetu opisuje čovjek, naglašavaju čovjekovu jedinstvenost i cjelovitost«, objašnjava sugovornica. Premda suvremena medicina često govori o holističkom pristupu čovjeku, nerijetko se u liječenju susreće da i zdravlje i bolest preuzimaju primat nad osobom, napominje dr. Mazić te dodaje: »Oboljela osoba postaje objekt liječničkoga znanja i nijemi sudionik u liječenju novim tehničko-farmaceutskim dostignućima. Takav pristup može dovesti do osamljenosti i osjećaja napuštenosti. Stoga se događa da u vremenu snažnoga razvoja i udruživanja znanosti i medicine suvremeni pristup bolesti vodi k zanemarivanju cjelovitosti čovjeka. Upravo takvo poimanje pokazuje temeljnu razliku između biblijskoga i suvremenoga pristupa zdravlju i bolesti.« No biblijski pogled na zdravlje ne lišava čovjeka brige za vlastito zdravlje. Štoviše on je pozvan da bolest ne zanemaruje, da istražuje mogućnosti liječenja i pridonosi stvarnosti ozdravljenja, zaključila je dr. Mazić.
