Dragi makovci!
Pisanje o malariji u Ugandi vodi nas sve do dolaska prvih misionara u tu zemlju, do 23. veljače 1877. godine, kada su tu stigli Bijeli oci iz Francuske.
Ugandski kralj Mutesa I. dopustio im je da poučavaju domaće ljude u katoličkoj vjeri, ali – istodobno se plašeći stranaca. Smjestio ih je da borave blizu Viktorijina jezera, gdje je sve puno komaraca. Vjerojatno je mislio da će im komarci donijeti malariju, i da će umrijeti ili brzo odustati.
Bogu hvala, to se nije dogodilo. A danas, nakon 142 godine, odnosi između predstavnika Katoličke Crkve i vlasti Ugande jako su dobri i skupa su u službi Božjega naroda.
U Ugandi trenutačno živi 38 milijuna ljudi. Prema statistici, u zemlji je 71 % državnih bolnica i ambulanta, a ostalih 29 % u rukama je privatnika. Državne bolnice ne naplaćuju usluge i lijekove pacijentima, ali… najčešće lijekova i nemaju! Pa tako ljudi moraju u privatne ambulante i bolnice, no… ondje sve treba platiti, što mnogi ne mogu. Mnogi ne mogu do zdravstvenih usluga i zbog velike udaljenosti, siromaštva, a često i iz neznanja. Kad kažem »iz neznanja«, mislim na one koji koriste travu ili usluge vračeva, a u novije vrijeme pojavljuje se i sve više onih koji igraju ulogu »lokalnih ozdravitelja« pretvarajući se da mogu pomoći. Stoga ljudi često umiru samo zato što već bude prekasno kad dođu k liječniku. Malarija je bolest koja u Ugandi odnosi najviše života, a žrtve su joj osobito djeca, koja su neotporna pa često podlegnu na putu do bolnice.
Malariju prenose malarični komarci, a znamo da svi komarci vole gristi. Koliko god mislimo da se pazimo – oni nas nađu! Dok se sjedi vani ili u kući, komarci se znaju »prikriti« i tako doći do nas. Sjećam se kada sam jedne godine u Križevcima govorila djeci o bolestima u Ugandi, ispričala sam im kako nas komarci često »pikaju«. Jedan je dječak na to rekao: »Pa moraju i oni nešto jesti«, i svi smo se na to nasmijali, ali u Ugandi to nije baš samo tako…
Postoje mreže koje nam pomažu jer nas barem po noći čuvaju od komaraca. Mrežama prekrijemo krevete tako da komarci ne mogu do nas doći. Imaju oni »svoje vrijeme« kad žele doći do nas, od 11 navečer do 4 u rano jutro. Nije teško zaključiti da su to vrijeme »izabrali« stoga što smo tada svi u dubokom snu pa ih teško čujemo.
U Ugandi se organiziraju prikupljanja sredstava za kupnju mreža. Jedno takvo bilo je nedaleko od glavnoga grada Kampale, pod nazivom »My mosquito net, my night time weapon«, što znači »Moja mreža za komarce – moje noćno oružje«. Jasno, obrambeno!
U Ugandi sam nešto dulje od dvadeset godina i imam iskustva s malarijom. Prvi sam ju put dobila nakon četiri godine boravka u Ugandi. Još uvijek sam bila otporna pa sam ju lakše podnosila.
Sjećam se da sam imala bolove u cijelom tijelu, a najviše u leđima. Otišla sam u našu ambulantu da mi provjere da nije slučajno malarija. Da, bila je to malarija. Tada sam imala jačinu malarije 1+, što znači da nije bila jaka. Kasnije malarije bile su 2+ ili 3+, i svaki su put bili drukčiji simptomi: temperatura, bol u zglobovima, slabost, gubljenje teka…
Jedanput sam bila nakratko u bolnici zbog malarije. U početku sam liječena tabletama i bilo je dobro, no s vremenom sam postala neotporna, i tablete nisu više mogle pomoći. Zato sam morala primati injekcije. Do sada sam malariju imala dvadesetak puta.
U posljednje je vrijeme sve manje malarije, a čujem da je razlog i to što se pridaje velika važnost poučavanju stanovništva kako se čuvati da se ne dobije malarija. K tomu, država i donatori silno pomažu da mreže za komarce dođu do što više ljudi. Kad djeca idu u školu u internate, obvezno je imati mreže protiv komaraca.
I naše sestre u Rushooki, na zapadu Ugande, imaju ambulantu i pomažu oboljelima od malarije (ali i od svih drugih bolesti). Prema posljednjim informacijama čula sam da u Rushooki već nekoliko mjeseci gotovo da i nema malarije. Vjerujem da promjena klime uvelike utječe na to, a i Rushooka je na 1500 m nadmorske visine, što znači da je nešto hladnije, a komarci – to svi dobro znamo – ne vole hladnoću.
S. M. Vedrana Ljubić, FDC
