Možda nikada Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija nije dočekivan s nelagodom kakva u sadašnjim trenutcima obuzima Crkvu i društvo: nelagodom pred inteligencijom. Moć rastjelovljenoga uma koja je (tvrde jedni) već kadra nadomjestiti pojedina sredstva društvenih komunikacija, a (tvrde drugi) možda i čitave segmente društvene komunikacije, u pola godine koliko se u raznolikim oblicima otvoreno nudi javnosti ipak nije izbezumila samo ugrožene društvene komunikatore, od novinara sve do umjetnika. O umjetnoj inteligenciji raspreda se u domu i svijetu, na susretima baze i na sastancima na vrhu; o njoj zbore vjerski i državni poglavari, o njoj se spore teologija i filozofija. No rijetko se tko nelagodu tih razgovora – »Što ako… Što ako?« – dosjetio raspršiti jednom od temeljnih zasada Nauka: nema istinskoga razuma bez volje. Koliko god znakova sličnosti s razumom stroj mogao iskazati, naznaka volje – a time i kobne zlovolje – u njemu se nikada ne će sama ukazati. Stroj nema dušu, bez ironije može odahnuti svatko koga je zapahnula umjetna izbezumljenost. No nelagoda u njemu ne će zato izdahnuti.
Možda nikada, naime, nije bilo lakše zamisliti sve moguće zloporabe tehnologije toliko mnogostrane, djelotvorne i dostupne da i same zlurade zamisli s njome sve lakše postaju stvarnošću. Međutim, rastuće etičke dileme ne će biti pravim razlogom nove nelagode; jer nije riječ tek o novom licu stare bojazni pred tehnologijom. Umjetna inteligencija, čini se, čovjeka ne plaši toliko dosegom svojih jezika koliko samim dostignućem – da govori. Jer tko god govori, ne odašilje slušatelju samo poruku, nego i njegov vlastiti odraz. Drugim riječima, umjetna je inteligencija možda toliko nelagodna baš zbog činjenice da je odmjeravanje s čovjekom dotjerala do srži ljudskosti; kao pred okršaj, hladnoća njezinih jedinica i nula puhnula je u lice živoj komunikaciji. A time – neizbježno – i evangelizaciji. Baš zato i više od neslućene komunikacijske korisnosti toga »beživotnoga oruđa« u njegovim ograničenjima kršćani mogu prepoznati jedinstven evangelizacijski poticaj; poticaj da »rašire u svoj svojoj punini vrijednosti Kristove živodajne poruke«, kako je to prije 50 godina u poruci povodom Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija sažeo njegov utemeljitelj, sveti papa Pavao VI.
A za to se prepoznavanje dovoljno vratiti onoj zasadi Nauka: stroj nema dušu. Unatoč podatcima koji čine građu umjetne inteligencije i naredbama koje tvore njezin ustroj, njezin postanak i opstanak potječu od života koji je posve izvan nje. Zato – čak i kad bi čudom razvila štogod nalik volji – ipak nikakav život ne bi mogla predati. Zato, uostalom, i može samo prebirati umjesto da doista čita; zato i ne može – za razliku od čovjeka – iz triju lani izdanih i po malo čemu evanđeoskih knjiga iščitati tri putokaza evangelizaciji. Sabirući, dakle, zaključke jednoga uvoda u logiku s polemičkim komentarom, jedne psihoanalitičke studije reklame i jednoga udžbenika interaktivne umjetnosti, izdvojit ćemo putokaze koji se tiču upravo građe, ustroja i postanka evangelizacije – onoga što je sv. Pavao VI. redom nazvao »vrijednostima«, »puninom« i »širenjem«.
Koje su to »vrijednosti Kristove živodajne poruke« kršćanin će lako doznati zaviri li u samo evanđelje. No baš zato što građu evangelizacije tvore na činjenicama utemeljene vrijednosti, a ne puki podatci, doznavanje o njima nikada ne će nadomjestiti njihovu spoznaju ni poznanstvo s njima. Da bi se vjeru moglo uvjerljivo navijestiti, uvjerenje nije dovoljno; navještaj zahtijeva provjeru, pa i povjerenje. U tom je smislu umnogome poučan slučaj Antuna Mede, samoukoga Dubrovčanina koji si je svojedobno – u 16. stoljeću – uzeo u zadaću da poput kakva filozofskoga evanđelista »ljepotu Aristotelove filozofije (…) izvuče iz tame u kojoj leži zastrta uobičajenim načinom filozofiranja«.
Ni nakana te odluke nije bila daleko od evangelizacije: »…kako bi taj tako plemeniti dar koji je najdobrostiviji Bog dao ljudima napokon u ovom našem vremenu zasjao u duhu učenjakâ«.
Riječi su to kojima je Medo razjasnio nastanak tek nedavno na hrvatski prevedenih »Nekih primjedaba o Porfirijevim ‘Predikabilijama’«, koje u izdanju zagrebačkoga Instituta za filozofiju ujedno prate prvi hrvatski prijevod samih »Predikabilija«. Naime, upravo je Porfirija, neoplatoničkoga osporavatelja kršćana koji će stoljećima izučavati njegov uvod u osnovne izraze Aristotelove logike, Medo držao tamničarom Filozofove ljepote. Kako bi ona izišla iz tamnice, tamničara je valjalo ukloniti s vrata; no prije toga trebalo se uvjeriti da je ta ljepota doista vrijedna takva pothvata. Posve suprotnu sklonost Medinoj – da se s čitavim svijetom »uđe u dijalog« bez smrtne zaljubljenosti u evanđelje – danas jedva da treba prokazivati. No i sam je Porfirije jedno od najvećih pitanja filozofije – ono u univerzalijama – uspio otvoriti priznavši da će se »kloniti dubljih pitanja te se primjerno potruditi oko onih jednostavnijih«. U evangelizaciji, zaljubljenost i jednostavnost redovito nadjačaju znanje.
»U svoj svojoj punini.« Taj izraz svetoga pape otkriva da medij evangelizacije nisu riječi, već sam čovjek. I intuitivno je, doduše, jasno da navještaj svoj istinski ustroj ne zadobiva živahnnim mnoštvom građe, već puninom života navjestitelja. Pravo je papino otkriće pak u činjenici da je »sva punina« do koje dolazi navjestitelj »svoja« – nesvodiva i neponovljiva. Baš je se zato čini neprikladnim usporediti s reklamom, koja u beskonačnom ponavljanju reciklira otprije poznato. No baš u »Psihodinamici reklame« – kako je hrvatski teoretičar i praktičar oglašavanja Miroslav Feller naslovio svoju njemačku studiju iz 1932., lani izdanu na hrvatskom u Nakladi Breza – moguće je iščitati putokaz k ustroju evangelizacijske punine. Premda je, Fellerovim riječima, posrijedi »vrlo profana umjetnost«, njezini psihodinamički zakoni mogu i zanatlije svetoga podučiti »dubokoj skromosti«.
Ako, naime, »u duševnome ništa ne nestaje (…) već samo tone u tminu nesvjesnoga«, a »kod ljudskoga djelovanja i odlučivanja najvažniju ulogu igra nesvjesno«, tada ni današnja evangelizacija ne bi smjela započeti bez tumačenja nesvjesnoga »gadljivoga otpora i zazora« koji joj se suproststavlja, pogotovo jer katkad i »najveće i najmjerodavnije (…) učinke« ne polučuje propuštajući »u nesvjesnom uzburkati čovjekovu dušu«. Ipak, određenu zadršku ne priziva tek uobičajena psihoanalitička aparatura. Felller, osvjedočeni marksist, izričito navodi da će o etici reklame šutjeti: »To pitanje ne postoji.« Pa dok je vrijeme pokazalo da je nužda etičke prosudbe oglašavanja neupitna, sam je autor izvrsno nagovijestio odgovor na temeljno etičko pitanje evangelizacijskoga proglasa: pitanje autentičnosti. »Prošla su vremena – ili su trebala proći – kad se moglo proizvoljno crpiti iz sebe samoga.« »Svojina« evangelizacije punina je navjestiteljeva. Ali ona ne će proizići iz čovjeka samoga. Skromnost bez zaufanosti u Boga obična je – lijenost.
»Da rašire«, objašnjava temeljni evangelizacijski postupak u svojoj poruci sv. Pavao VI., dodajući već u istom retku: »da svijet odzvanja njihovim uvjerenjem«. Aluzija na zvonku umjetnost nije slučajna, kao što nije slučajno ni da je kroz povijest upravo glazba kompleksne ideje umjela privlačno oglasiti običnim ljudima. Nije stoga pretjerano reći da se evangelizatorom postaje – umjetnošću, i to umjetnošću susreta. Upravo radi postanka takvih umjetnika Hrvatska je sveučilišna naklada izdala sveučilišni priručnik izvanrednih profesorica na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, Katarine Rukavine i Nadije Mustapić, naslovljen »Interaktivna umjetnost u javnoj sferi: diskursi i tehnike«. »Umjetničko djelo (…) transformira se u nestabilan, dinamički i često dugotrajan projekt s nejasnim početkom i nejasnim krajem«, opisuju autorice smione zasade te umjetnosti, ističući presudnost njezina javnoga značaja. »Obilježje privatnosti jest neprisutnost drugih. Što god čini privatni čovjek ostaje bez značaja i posljedica po druge, a ono njemu važno ne tiče se drugih.« Umjetnosti susreta nema, dakle, bez smionosti sred neplodnosti, ali ni bez javnosti usprkos posljedicama: bez svjedočanstva. S pravom je to posljednji putokaz k evangelizaciji, zaljubljenoj spoznaji što u umjetničkom susretu s čitavim svijetom postaje Božjom reklamom: jednostavnom i zaufanom, sa smionošću kakvu strojevi ne poznaju.
Uspješan primjer tumačenja vjere koje snagom umjetnosti prelazi i u plijeneće svjedočanstvo lani je u nakladničkoj kući Verbum izdana knjiga »Deset (prekršenih) zapovijedi« – zbirka ispovijesti koje su potaknuti svakom zapovijeđu dekaloga iznijeli suradnici poljskoga katoličkoga časopisa »Fronda«. »Sagorijevanje«, ispovijest pjesnika Krzysztofa Koehlera o drugoj Božjoj zapovijedi, tekst je koji bi se mogao ispostaviti temeljnom vodiljom koliko i presudnom opomenom nanovo probuđenomu evangelizacijskomu žaru u Hrvatskoj. Istovremeno, preuzetno koketiranje s lascivnošću svijeta iz devetoga poglavlja Aleksandera Kopinskoga primjer je kamo evangelizacija nikada ne bi trebala zaći.
