U nedjelju 15. ožujka održavaju se prvi izbori po principu »jedan član – jedan glas« za predsjednika, zamjenika predsjednika i i 4 potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice, a budući da je ta politička stranka, koja je pod vodstvom prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana odigrala veoma važnu ulogu u uspostavljanju samostalne i demokratske Republike Hrvatske, važna i za suoblikovanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti, zaslužuje osvrt i sa stajališta općega dobra.
Pohvalu zaslužuje iskorak što će prvi put nakon 30 godina članovi te političke stranke moći birati izravno, dakle ne preko delegata koji po sebi ne moraju uvijek biti glas svoje baze, bar predsjednika i potpredsjednike, no šteta je i može se reći demokratski manjak što članovi ne će moći izravno birati i najvažnija upravna tijela u vodstvu političke stranke. Ipak, i u sadašnjim okolnostima, članovi te političke stranke dobili su na svojoj osobnoj važnosti, a tim i na svojoj osobnoj odgovornosti. S obzirom na to da se sva vodstva te političke stranke koja su stranku vodila nakon prvoga predsjednika uglavnom nisu, najblaže rečeno, proslavila, odgovornost svakoga člana u sadašnjem povijesnom trenutku još je veća i zaoštrenija.
Pritom članovi te političke stranke ne bi se smjeli voditi svojim osobnim interesom, eventualnom zaštitom ili postizanjem povlastica, nego općim dobrom i te političke stranke i još više općim dobrom Republike Hrvatske. Također, članovi te stranke trebali bi se više nego ikada ranije stvarno informirati i o kandidatima i o programima koje nude, uzimajući u obzir cjelokupni kontekst aktualne hrvatske političke scene, osobito činjenicu da je u Hrvatskoj demokratska tranzicija i usporena, prespora, gotovo zaustavljena, a najveću odgovornost za to ima upravo HDZ koji je objektivno najdulje na vlasti.
Odlukom da unutarstranački izbori budu provedeni po principu »jedan član – jedan glas« HDZ je krenuo na put demokratizacije i to je svakako pohvalno jer je to jedini put izlaza političke stranke iz mentaliteta komunističke partije u kojoj je vrhuška jedina mislila i to je bilo obligatorno za sve, u kojoj je klijentelizam u obliku moralno-političke podobnosti bio razvijen do savršenstva, a taj mentalitet uvelike je prisutan manje ili više u svim političkim strankama na hrvatskoj političkoj sceni i to je jedan od poglavitih razloga zašto mladi sposobni, školovani ljudi radije odlaze na bilo kakve poslove u inozemstvo negoli da ostanu u domovini i dadnu doprinos u svojoj struci.
Hrvatski građani i cjelokupno hrvatsko društvo imaju pravo očekivati da se baš sve političke stranke oslobode toga komunističkoga mentaliteta i svih njegovih negativnih popratnih pojava. Stoga je očito da nije dovoljno da novi predsjednik političke stranke bude neposredno izabran, jer, premda i tako izabran, može biti autoritaran, isključiv, paternalistički, tj. može postati zaprjeka stvarne demokratizacije političke stranke, a to ujedno znači uvelike i zaprjeka demokratizacije hrvatskoga društva u cjelini.
Novost je i činjenica da dvije skupine koje žele preuzeti vodstvo HDZ-a u sljedećem mandatu vode javnu kampanju, vrhunac koje bi trebalo biti najavljeno sučeljavanje pred televizijskim kamerama, i to zaslužuje pohvalu. No usporedi li se to predizborno nadmetanje npr. s unutarstranačkim nadmetanjem u vodećim političkim strankama u SAD-u, postaje više nego očito koliko je to u HDZ-u tek mali, gotovo neznatan iskorak. Istodobno, u velikim američkim političkim strankama nikad se ne događa da bi zbog natjecanja za čelno mjesto u političkoj stranci ili za predsjedničku kandidaturu dovelo do raskola ili do ozbiljnijih razilaženja u samoj političkoj stranci, a u HDZ-u, sudeći po medijskim objavama, upravo to u stanovitoj mjeri prijeti.
Ako bi politička i ideološka stajališta skupina koje su se kandidirale za vodstvo bile toliko suprotstavljena da bi prijetio stvarni raskol, opet bi do izražaja trebala doći odgovornost svih članova, koji ipak imaju iskustvo i znanje za prosudbu koja skupina i njezin program više odgovara izvornomu duhu HDZ-a, odnosno koja skupina i njezin program bolje služi legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima pa može dobiti i veću potporu i drugih političkih stranka i birača koji nisu članovi stranke.
Više je nego očito da je HDZ, osobito nakon prvoga predsjednika, premda je ostvario neke vrlo važne ciljeve hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, ipak mnoge i razočarao svojom nedorečenom, kompromisnom politikom, ideološkim skretanjima i lutanjima i neodlučnošću u ostvarivanju legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.
Uzimajući u obzir ukupni aktualni politički i ideološki kontekst u Hrvatskoj, tzv. obični članovi HDZ-a imaju priliku odlučiti hoće li ta politička stranka u skoroj budućnosti ići prema svomu zalasku, pogotovo ako postane poput postojećih na političkoj sceni, ako izgubi svoju izvornu specifičnost, ili će odlučnije njegovati izvornu specifičnost prilagođenu promijenjenim okolnostima i tako moći ponuditi hrvatskim biračima služenje u vidu daljnje demokratizacije, jačanja proizvodnje i gospodarstva u cjelini.
