Prema pisanju »Glasa Koncila« papa u miru Benedikt XVI. progovorio je o krizi koja potresa Crkvu, čiji najdublji uzrok leži u »zatamnjenju prvenstva Boga u liturgiji«. Tvrdi da se u Katoličkoj Crkvi uvelike proširilo pogrješno shvaćanje liturgijske reforme. Sve više se u prvi plan stavlja poučavanje, vlastita aktivnost i kreativnost. »Ljudsko činjenje gotovo da je dovelo do zaborava Boga.«
Istaknuti njemački teolog kardinal Gerhard L. Müller smatra neprihvatljivim iskorake koji idu »u smjeru protestantizacije Katoličke Crkve«, pa čak kori neke biskupe zbog »odveć labava tumačenja teoloških načela«.
Na misi zatvaranja Jubileja milosrđa u zagrebačkoj prvostolnici 13. studenoga 2016. naš je uzoriti natpastir upozorio na razne »vjerske sekte koje se šire iz dana u dan«, kao i na mnoge lažne proroke i mesije koji zavodljivo privlače kolebljive.
Ova upozorenja s vrha Katoličke Crkve nameću mnoga pitanja na koja bi valjalo vjerodostojno odgovoriti. Ponajprije radi postojanosti i odanosti našoj svetoj Rimokatoličkoj Crkvi, ali i da nas ti odgovori oslobode od napasti grijeha krivih prosudaba ili, ne daj Bože, osuda.
U čemu i po čemu se, dakle, očituje pogrješno shvaćanje liturgijske reforme? Koja to konkretna ljudska činjenja zatamnjuju prvenstvo Boga u liturgiji? Kakva i čija to »aktivnost i kreativnost« dovodi do zaborava Boga?
Kad govori o protestantizaciji Crkve, misli li kardinal Müller samo na prijeporna suvremena stajališta o nekim sakramentima? Ima li u liturgijskim činima, u laičkim zajednicama i pokretima protestantskih obilježja? Postoji li i što je to »amerikanizacija« Katoličke Crkve u Hrvatskoj?
Zbog čega je raširenost različitih vjerskih sekta iz dana u dan sve veća? Kako prepoznati lažne proroke i samozvane mesije? Jesu li to i oni vjernici laici koji lorensovski strastveno tumače božanski nauk, plaše ljude »Bogom pravednim«, čistilištem i paklom?
Vaš vjerni čitatelj
Daleko od toga da bismo se usudili površno tumačiti duboke misli pape emeritusa Benedikta XVI. koji opravdano upozorava na neke činjenice i okolnosti u kojima živi današnja Crkva nakon Drugoga vatikanskoga koncila, do čije recepcije – pa onda i primjene – još uvijek nije došlo u potpunosti, ni u Hrvatskoj ni u svijetu, a pri tome su se mogla i potkrala su se i neka pogrješna razmišljanja, ali i postupci. I to na različitim područjima o kojima razmišlja papa u miru Benedikt XVI., kao i na onima koje ne spominje izrijekom, ali ih vi navodite u svom pismu s mnogo pitanja iz kojih se nameću i neki odgovori.
Pretpostavljamo da se i Vi slažete da bismo se svi trebali zapitati, a posebno misnici, je li nam Bog doista u središtu liturgije, posebno euharistije? Ili smo sebe stavili u prvi plan, pri čemu je naše »ljudsko činjenje gotovo dovelo do zaborava Boga«? Unosimo li i sami u najsvetiji čin Katoličke Crkve – sakrament proslave nekrvne žrtve našega Gospodina – svoju pretjeranu »aktivnost« i »kreativnost«, pa u prvi plan dolazimo samo mi, samo »kako« nešto činimo, a u drugom je planu ono bitno – »što« to točno činimo i što nam to treba značiti? To su pitanja na koja si ponajprije odgovor treba dati svaki svećenik – misnik koji predvodi liturgijsko slavlje: je li mu važnije da ono bude samo lijepo, da njegova propovijed bude »efektna«, da »forma« zakloni »sadržaj«, da njegova »kreativnost« i razni »dodatci« koji ne pripadaju liturgiji budu u prvom planu, pa i na štetu dostojanstva same euharistije? Može li takvo »(pre)aktivno« i »kreativno« shvaćanje liturgijske reforme Drugoga vatikanskoga koncila dovesti do pogrješnoga shvaćanja liturgije? Dakako da može. Jer u središtu euharistije mora biti Isus i njegova riječ, a svaki misnik mora biti svjestan da sve što čini – čini »in persona Christi«, a ne u svoje ime.
Međutim, želimo upozoriti da naš odgovor ne ide za tim da osudi svaku kreativnost i svaki pokušaj kojemu je cilj da euharistijsko slavlje bude zbiljski lijepo – po lijepu i skladnu pjevanju, po skladnoj molitvi okupljene zajednice, po doličnu i duboko pobožnu ponašanju i držanju, po pozornu slušanju Božje naviještene i protumače riječi, po svakoj gesti i liturgijskom znaku. No sve to mora služiti jednomu jedinomu cilju: proslavi Boga i zahvaljivanju što nam je ostavio sakrament euharistije na kojem se hranimo njegovim Tijelom i Krvlju.
S druge strane, ako pomislimo na vjernike laike, opravdano je Papino pitanje nisu li i oni svojim činjenjem – to jest nečinjenjem – doveli do »zaborava Boga«? Nisu li i vjernici zaboravili da im nedjeljno i blagdansko misno slavlje mora biti središte života, da iz njega moraju crpiti snagu za svakodnevni život, svjedočenje, kao prvi kršćani koji su govorili: »Ne možemo bez nedjelje«? Ne svjedoče li o tom »(ne)činjenju« sve lošije statistike o vjernicima koji nedjeljom sudjeluju na misnim slavljima? Ne popuštamo li svi skupa, kao vjernici, pred trendovima suvremenoga svijeta – koje možemo nazvati i »amerikanizacijom« (koja označava spektakl i pojednostavnjenje svetih otajstava) i »medijatizacijom« (koja podrazumijeva pojavu da nam i misa mora biti »zabavna«)? Ne dovodi li naše (ne)činjenje, to jest (ne)svjedočenje Kristova evanđelja svakoga dana i na svakom mjestu do slabljenja vjere naše braće i sestara u vjeri, pa onda – iz vlastite slabosti i slabosti svoje vjere, a i zbog našega nedosljednoga života i primjera – lako prihvate razna sektaška lažna obećanja, o kojima je govorio kardinal Bozanić?
Možda i jesmo na Vaša pitanja odgovorili s puno drugih pitanja, no ona su bila retorička i smatramo da bismo o pitanjima koja Vi postavljate, kao i o našim pitanjima i odgovorima, svi zajedno trebali ozbiljno razmisliti i sveta otajstva svoje vjere dublje živjeti i jasnije svjedočiti.
