Premda smo još uvijek sputani situacijom s koronavirusom, ja se osjećam dobro. Nakon molitve i razmišljanja, došao sam do uvjerenja da je za moju dob dobro došla odluka poglavara za premještaj – premda mi nije bilo lako napustiti staro mjesto i privikavati se na novo. Sad kad nemam izravne odgovornosti ni u zajednici, ni u župi, ni u školi, sad mogu mirnije disati. Imam više vremena za molitvu, za čitanje, za pisanje, pa i šetnje.
Počeo sam izlaziti iz kućnoga dvorišta, svaki dan idem od naše kuće do crkve koja se dovršava. Taj komadić puta pun je trgovina, sve vrvi od ljudi koji nešto od svojih plodova donose prodati, a drugi nešto traže za kupnju – prava tržnica. Susrećem puno ljudi, djece, mladih i starih. Sve pozdravljam i svi mi veselo odgovaraju pozdravom: »Muraho padri – Mwaramutse – Mwirue«, na domaćem jeziku, ovisno o dobi dana. Drugi mi kažu: »Bonjour – Good morning – Good afternoon – Jambo sana«, na raznim jezicima koji se sada upotrebljavaju u Ruandi. Rijetki su koji mi kažu »Dobar dan« ili »Hvaljen Isus i Marija« – ta nisam ih htio mučiti još jednim stranim jezikom! Najčešći je ipak pozdrav rukom (bez dodira!), naklonom, pogledom…
Nikad još nisam doživio mrki pogled. Dapače, dosta je onih iz mojega prvoga boravka u ovoj župi, koji mi radosno zahvaljuju da sam im pomogao ići u školu, da sam im sagradio kuću, da sam im dao kozu ili kravu… Ne tražim hvalu, ta sve to nisam ja učinio ni dao, sve to je dar Božji i dar dobrih mojih dobrotvora! Ali lijepo je to i ugodno doživjeti, daje snagu za život – Bogu hvala!
Posebna su mi radost mala djeca i djeca koja idu u školu. Među njima ima puno nekadašnje djece s ulice, »maybobosi« (bilo ih je stotinjak), koje smo od Božića, uz pomoć Caritasa i dobrih vjernika, uspjeli izvući iz tog zla. Sad u lijepim školskim odorama, s torbom školskoga pribora, veselo idu u školu. Svjesni smo, bit će još muke i njima da se priviknu u školi, a i nama da ih uvjerimo da ostanu u školi, uz pomoć njihovih skrbnika, kojima moramo davati hranu da svi imaju što jesti.
Najviše me raduje što smo uspjeli organizirati rad župskoga Caritasa, tako da uvijek ima onoga najnužnijega: graha, riže, kukuruznoga brašna, soli, šećera i ulja. Više puta u tjednu obilazim magazin, da vidim je li sve nabavljeno. Tako, kad mi netko dođe u kuću ili na ulici kaže da je gladan, da nema što odjenuti ili obuti, mogu mu reći: Idite u Caritas, sestra će vam dati.
Stvarno mi bijelci, Europljani i Amerikanci, moramo prihvatiti afrički mentalitet. Mi se žurimo, hoćemo sve odmah ostvariti, a Afrikanci idu polako, bez žurbe – pa ipak stignu.
U privikavanju na novu situaciju pomaže mi i moj hobi – rad s marljivim pčelama… Ljubav prema pčelama naslijedio sam od svojega djeda Mariše, oca Mate… Gdje god sam bio kao svećenik – i u Hrvatskoj i u Ruandi – imao sam pčele. Tako, kad sam bio prvi put u ovoj misiji, uredio sam jedan pčelinjak. Sad sam našao nekoliko košnica koje sam u to vrijeme nabavio. U nekojima sam našao pčele, bile su zapuštene i sve je bilo isprepleteno na divlje. Počeo sam ih sređivati, jer sam iz Hrvatske donio potrebni pčelarski pribor. Ovih smo dana već izvrcali desetak kilograma slatkoga meda. Čak su nam došla tri roja pčela u tri prazne košnice koje sam pripremio.
Sretan sam što ponovno mogu slaviti misu s narodom. Čak dvije mise slavio sam danas, na drugu korizmenu nedjelju u dvorani našega novicijata, jer crkva sv. Ivana Bosca još uvijek nije dovršena. S vjerom u Boga, Gospodara svijeta, idimo dalje u borbu prema vječnosti. Preporučujem se u vaše molitve – želeći vam puno uskrsnih radosti – SRETAN USKRS!
Don Danko
