Znalo se to i prije jer nije bilo pravoga razloga ne vjerovati svjedocima, pripadnicima kanadskih urođeničkih naroda i plemena koji su prošli kroz sustav takozvanih rezidencijalnih škola, no kad su kosti izišle na svjetlo dana, percepcija onoga što se događalo u Kanadi od osamdesetih godina 19. do devedesetih godina 20. stoljeća sasvim je drugačija. A upravo to se dogodilo, kosti izlaze na površinu. Do sada je na zemljištima u neposrednoj blizini bivših rezidencijalnih škola u Kanadi pronađeno više od 1000 posmrtnih ostataka djece za koju se opravdano pretpostavlja da su bila pitomci spomenutih internata škola kojima se kanadska vlada koristila kako bi »preodgojila« domorodačku djecu i učinila ih uzornim građanima Kanade, što je u to vrijeme podrazumijevalo da su i – kršćani. Na nesreću, kanadska je vlada suradnike našla i u Katoličkoj Crkvi, najčešće u redovničkim zajednicama koje su vodile rezidencijalne škole.
»Ako išta s Indijancem treba napraviti, onda ga moramo uhvatiti dok je još vrlo mlad. Djecu treba trajno držati u krugu civiliziranih uvjeta.« Autor tih riječi je novinar i političar Nicholas Flood Davin (1840. – 1901.) kojega se smatra tvorcem sustava rezidencijalnih škola. Uzor za njih pronašao je u takozvanim industrijskim školama za urođeničku djecu u susjednom SAD-u. Službeno je cilj škola, kao i uvijek, bio vrlo plemenit: obrazovanje djece. No trebalo ih je također asimilirati u kanadsko društvo. Sustav je nasilno odvajao djecu od njihovih obitelji na duža razdoblja te im je zabranjivao učenje njihove urođeničke baštine i kulture ili govorenje njihovih jezika. Bivši učenici rezidencijalnih škola govore o užasnim zloupotrebama od strane osoblja rezidencijalnih škola, fizičkim, spolnim, emocionalnim i psihološkim.
Prema nalazu Komisije za istinu i pomirenje, koja je prvu fazu svojega višegodišnjega rada završila 2015. godine, ukupno je u Kanadi djelovalo više od 150 rezidencijalnih škola, kroz koje je prošlo oko 150 tisuća djece. Gotovo dvije trećine škola vodile su katoličke ustanove. Prema nalazu Komisije, postoje dokumenti ili svjedočanstva za više od 3200 djece koja su preminula u školama, no stvarni je broj sigurno znatno veći. Iz izvještaja komisije jasno je da je velika većina djece preminula od zaraznih bolesti, čemu je kumovala i loša financijska potpora školama koja je uvjetovala loše životne uvjete.
Nema sumnje da je činjenica postojanja rezidencijalnih škola ozbiljan problem i za društvo i za Crkvu u Kanadi, pa i šire. Već se i u glavnu struju britanskih medija, primjerice, probija spoznaja da je Kanada do 1931. bila britanski dominion, istina vrlo neovisan, a ovisnost o Britaniji, premda uglavnom tek formalna, trajala je sve do 1982. godine. Nije stoga čudo da su prosvjednici u Winnipegu srušili kipove britanskih kraljica Viktorije i Elizabete II.
No ono što se trenutačno događa jest, čini se, pokušaj da se loptica odgovornosti što više prebaci na stranu Crkve. Predsjednik kanadske vlade Justin Trudeau u više je navrata pozvao Katoličku Crkvu u Kanadi, odnosno papu Franju da se ispriča za rezidencijalne škole. Prema vlastitim je riječima krajem lipnja s njim razgovarao, očito telefonski, tražeći od njega tu gestu. A nakon toga je posegnuo za vrlo uspješnom strategijom: pozvao je kanadske katolike da izvrše pritisak na biskupe kako bi što prije došlo do isprike. Dovoljno je zaviriti u kanadske katoličke medije kako bi se shvatilo da se mnogi katolici stide onoga što se događalo, da shvaćaju da se to teško može uklopiti u koordinate Kristova evanđelja te bi željeli da se Papa ispriča. Pritisci na biskupe da ga pozovu ne izostaju.
Upućeni promatrači, međutim, smatraju da kanadski biskupi o tome nemaju jedinstveno stajalište. Na početnoj stranici službenoga portala kanadskih biskupa još stoji priopćenje s kraja lipnja kojim se najavljuje susret između pape Franje i predstavnika triju skupina urođeničkih zajednica koji je zakazan od 17. do 20. prosinca ove godine u Vatikanu. »Papa Franjo silno želi izravno poslušati urođeničke narode, izražavajući svoju srdačnu blizinu, te govoriti o utjecaju kolonizacije i ulozi Crkve u rezidencijalnom školskom sustavu, u nadi da će odgovoriti na patnje urođeničkih naroda i trajne posljedice međugeneracijske traume«, stoji u tom priopćenju.
Na službenoj stranici kanadskih biskupa može se naći i ovo objašnjenje: »Katolička zajednica u Kanadi ima decentraliziran ustroj. Svaki je dijecezanski biskup u svojoj biskupiji samostalan te, premda je povezan s Kanadskom konferencijom katoličkih biskupa, nije joj odgovoran. Oko 16 od 70 katoličkih biskupija u Kanadi bilo je povezano s bivšim indijanskim rezidencijalnim školama, k tomu i tridesetak katoličkih redovničkih zajednica. Svaka biskupija i redovnička zajednica i zakonski je odgovorna za svoje čine.« S druge strane dokumenti objavljeni na stranici vrlo jasno pokazuju da se Crkva već dugo zaokuplja tom temom. Tako su već 1991. godine biskupi zajedno s redovničkim poglavarima i poglavaricama izrazili »žaljenje zbog boli, patnje i otuđenja koji su toliki proživjeli«. Osim toga, neke su se redovničke zajednice već davno ispričale za rezidencijalne škole, uključujući isusovce (1993. godine) te Misionare oblate Bezgrešne (1991. godine). Osim toga, istaknuto je da su kanadski urođenici već papi Ivanu Pavlu II. bili na srcu te je godine 1987. »produljio« svoj pohod SAD-u kako bi se s njima susreo i slavio misu, u Fort Simpsonu, 20. rujna 1987. godine. U to su vrijeme neke od rezidencijalnih škola još postojale.
Američka katolička agencija CNA izvijestila je o peticiji kanadskomu premijeru Trudeauu u kojoj se od njega zahtijeva da prestane ozloglašavati Katoličku Crkvu zbog rezidencijalnoga školskoga sustava. Peticiju je pokrenula »skupina Kanađana koji su prihvatili katolištvo kao odrasli« zvana »Catholic Equalizer«. U peticiji se Trudeauu predbacuje poticanje javne hajke na katolike te »pokušaj da se skrene pozornost s odgovornosti kanadske vlade manipulacijom i traženjem žrtvenoga jarca«. Podsjeća se da su same bivše kanadske vlade uništile mnoge dokumente koji se odnose na rezidencijalni školski sustav, a premijeru se preporučuje da se i njegova vlada ozbiljno pozabavi pomirenjem kao što to Katolička Crkva čini već desetljećima. Dok izražavaju žaljenje što su se neki iz Crkve dali upregnuti u program koji je »zlostavljao urođenike i razarao njihove obitelji«, potpisnici peticije s druge strane ističu da to »nije bila politika ili nakana Crkve« kao takve, a posebno ne Vatikana. Stoga je »neprimjereno tražiti od Pape da se ispriča što Katolička Crkva nije sankcionirala takav sustav«, kaže se u peticiji.
