Završetka glasovitoga romana »Ime ruže« talijanskoga književnika Umberta Eca, zacijelo jednoga od najsjetnijih završetaka u književnosti uopće, sjeti se čovjek dok stoji u Zbjegovači, selu desetak kilometara udaljenu od Kutine, na mjestu gdje je nekada stajala rodna kuća brata Bonifacija Ivana Pavletića (25. lipnja 1864. – 4. studenoga 1897.), sluge Božjega za kojega u petak 10. ožujka u Vikarijatu Rimske biskupije, u Rimu, završava biskupijska faza procesa za beatifikaciju, nakon čega »kauza« ulazi u završnu fazu za koju je mjerodavan Dikasterij za kauze svetih i blaženih. »Nomina nuda tenemus«, ostaju nam samo gola imena, fragmenti sjećanja, riječi bez stvarnoga smisla i pokrića u stvarnosti – kaže Eco. A često, s odmicanjem vremena, čak ni to.
Samo se pretpostavlja gdje je točno ležala rodna kuća brata Bonifacija. Oveće zemljište koje je nekad pripadalo dobrostojećoj obitelji danas je rasparcelirano na više vlasnika. Još je u šezdesetima srušena škola za čiju je izgradnju zemljište dao Ivanov otac Marijan, a »nova« škola za prva četiri razreda koja je poslije sagrađena – već je i ona oronula. Roditelji sluge Božjega umrli su dok mu je bilo 11 godina, skrb nad djecom preuzeo je stric, brat je emigrirao u Ameriku, gdje mu se gubi trag, sestra je udajom promijenila prezime… i Pavletića u Zbjegovači više nema. »Nomina nuda tenemus…« A često čak ni to.
I zacijeli bi tako bilo da nije bilo – Ivanove svetosti. »Biskupijski proces beatifikacije pokazao je da sluga Božji Bonifacije Ivan Pavletić nikada nije posve nestao iz sjećanja ne samo Družbe sinova Bezgrješne, nego ni iz sjećanja svojih sunarodnjaka. Vrijedi to posebno za kutinski kraj, ali i za čitavu Hrvatsku«, kaže o. Mariano Passerini, svećenik, član spomenute družbe, koji je u svibnju 2010. godine došao u Hrvatsku, u Kutinu, upravo kako bi, kako kaže, »glas o svetosti brata Bonifacija Pavletića širio u njegovu rodnom kraju i cijeloj Hrvatskoj«.
Ključni događaj koji je tomu prethodio zbio se 28. rujna 2008. u Rimu. Sinovi Bezgrješnoga Začeća tada su s rimskoga groblja Campo Verano prenijeli posmrtne ostatke brata Bonifacija u crkvu svoje generalne kuće u Rimu, a zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, koji je predvodio slavlje, među ostalim je rekao: »Naš je brat Bonifacije kao onaj biser koji je pronađen. Negdje je bio zakopan u našoj memoriji. Sada smo ga izvukli na površinu i želimo da svijetli, da svijetli našoj Kutini, našoj Hrvatskoj.« Jedan od plodova toga događaja bio je upravo dolazak o. Passerinija u Hrvatsku. Postupak za beatifikaciju brata Bonifacija družba je pokrenula 2016. godine.
U međuvremenu se Zagrebačka nadbiskupija prostorno podijelila. »Biskup Vlado (Košić) nas je primio s velikom simpatijom i željom da ta kauza za beatifikaciju napreduje«, kaže o. Passerini. Također ističe da je od samoga početka želio da se u širenje glasa o svetosti brata Bonifacija uključi i neka ženska redovnička zajednica. Izbor je pao na Klanjateljice Krvi Kristove, čijoj članici s. Mirjam Kuštrebi treba zahvaliti za prijevod nekoliko knjiga o sluzi Božjem na hrvatski.
Širenje glasa o svetosti kreće se po »tri staze«. Jedna su župe diljem Hrvatske, druga su škole, osnovne i srednje, a treća je uži zavičaj brata Bonifacija, Petrinja i okolica, kaže o. Passerini, kojega posebno impresionira to što se djeca i mladi zanimaju za život sluge Božjega. U čemu je tajna?
O. Passerini je ukratko »prošao« dionice života Božjega ugodnika. Želio je postati liječnik, no zbog smrti roditelja to nije bilo moguće. Odlazi u Kutinu, gdje je izučio postolarski zanat, koji je u ono vrijeme također bio silno cijenjen. Po završetku naukovanja stavlja naramak na leđa i obilazeći okolna mjesta u pronalasku posla dolazi u Križ. I tu čini svoj prvi veliki skok: odlazi u Graz, gdje se zaposlio u prvoj velikoj tvornici cipela u Europi. Nakana mu je otići u Beč, u središte carstva. No u Grazu susreće katoličku radničku mladež i prijatelja na čiji poticaj odlazi u »središte kršćanstva«, u Rim, gdje je prigrlio redovnički život, kojemu je, njegujući prije svega bolesnike, posvetio deset posljednjih godina svojega mladoga života.
»Za mene je potresno da taj mladić od 18 godina uzima život u svoje ruke i postaje samostalan. Stalno želi napredovati, ali ne samo u materijalnom smislu, nego i u duhovnom. Ide, u ono vrijeme i u toj dobi, iz zemlje u zemlju, iz jedne kulture u drugu. Stoga ga vidim kao zaštitnika selilaca, ljudi koji odlaze u potragu za dostojanstvenijim životom od onoga koji imaju; kao zaštitnika mladih koji se danas sele po Europi«, rekao je o. Passerini.
Na primjedbu da i danas mnogi mladi traže bolji život izvan Hrvatske sugovornik odgovara svojevrsnim premještanjem naglaska. »Mislim da je lijepu sliku o aktualnosti brata Bonifacija oblikovao biskup Košić rekavši da je on onaj koji drugima pravi cipele, ali ne da bi hodali samo na zemlji, nego cipele koje će odvesti u nebo. On je hodočasnik, cijeli je život hodao. Hod, put jest jedan od temeljnih načina vjerovanja u kršćanstvu. Mi smo ovdje na zemlji hodočasnici. Zemlja nije naša, moramo je čuvati, ali također moramo uvijek biti na putu tražeći lice Božje«, kaže o. Passerini.
Nevjerojatnu privlačnost i posebnost osobe brata Bonifacija sugovornik je ilustrirao glasom svetosti koji je od početka bio prisutan u Družbi sinova Bezgrješnoga Začeća. Među svjedočanstvima o. Passerinija neka bude istaknuto tek jedno: osnivač družbe bl. Luigi Maria Monti silno je cijenio brata Bonifacija te ga je, premda je već bio načet tuberkulozom, premda je bio stranac te nije potpuno ovladao talijanskim jezikom, imenovao učiteljem novaka. I još jedna znakovita zanimljivost: nitko od novaka koje je vodio brat Bonifacije nije u prvim godinama redovništva napustio družbu, što je apsolutni presedan. U svemu tome sluga Božji nije činio ništa posebno. Tajnu njegove privlačnosti o. Passerini je definirao kao »izvanrednost u redovitom«.
Razgovor o privlačnoj snazi svetosti skrenuo je na prisjećanja na »pohod« tijela sv. Leopolda Mandića Hrvatskoj. O. Passerini je siguran da će se jednoga dana i brat Bonifacije Pavletić na sličan način »vratiti« u Hrvatsku, no za sada to nije u prvom planu. »Stalo nam je donijeti ovamo njegov duh, njegov način življenja, poglavito njegov način na koji je bio blizak s bolesnicima«, kaže o Passerini. »Taj smo duh«, kaže sugovornik, »već počeli donositi. U Kutini je uspostavljen odbor za širenje glasa o njegovoj svetosti, rođena je volonterska skupina koja se posvećuje skrbi bolesnika s Alzheimerom. Pošlo nam je za rukom uspostaviti zakladu ‘Ivanova kuća’, koja, primjerice, zahvaljujući pomoći iz fondova EU-a, trenutačno prati 90 starijih osoba koje žive same. Činimo to uz pomoć 15 žena koje bi inače teško našle posao jer imaju između 50 i 60 godina. Sve su to projekti koje, vjerujemo, on sam nadahnjuje i vodi. Želja nam je i plan da ovdje također bude dnevni stacionar za oboljele od Alzheimera ili općenito za osobe s demencijom…«
Zamoljen da za Glas Koncila dade izjavu u povodu završetka biskupijske faze u procesu beatifikacije novoga kandidata za oltar, sisački biskup Vlado Košić je poručio: »Sluga Božji brat Bonifacije Ivan Pavletić sin je naše Moslavine u našoj Sisačkoj biskupiji. Njegova beatifikacija bit će potvrda da u našoj biskupiji niču dobri, dapače sveti ljudi. K tomu, bio je veoma mlad kad je ušao u redovnički život, sa 23 godine, a umro je kao žrtva ljubavi prema bližnjima, zarazivši se njegujući teške bolesnike. Stoga je uzor mladima. Mi smo od početka obnove naše Sisačke biskupije osnovali Zakladu fra Bonifacija Ivana Pavletića, koja financira stipendiranje studenata iz područja naše biskupije. Odmah 2010. godine primio sam u Kutinu redovničku družbu Sinova Bezgrješne, čiji je član bio i brat Bonifacije. Braća se brinu za štovanje i širenje glasa o svetosti brata Bonifacija, osnovali su Zajednicu brata Bonifacija, u Kutini otvorili Ivanovu kuću, u kojoj se brinu za starije osobe oboljele od Alzheimerove bolesti. Želio bih što prije otvoriti jednu kapelu ili crkvu njemu u čast u našoj biskupiji. Premda je brat Bonifacije otišao iz svoje drage Moslavine, uvijek je domovinu nosio u srcu, pisao je lijepa pisma svojemu stricu iz Rima i isticao pripadnost svojemu zavičaju.« Na zaključenju biskupijskoga procesa u Rimu biskupa Košića zastupa kancelar biskupijske kurije mr. Janko Lulić.
