Svečanim »Tebe Boga hvalimo«, pjevanim u prepunoj prvostolnici na ovogodišnji blagdan Stepinčeva, zaključena su zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koju je na Stepinčevo 2002. godine službeno najavio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Priveden je tako svomu kraju izniman povijesni događaj u životu Zagrebačke nadbiskupije, događaj koji će svoju veličinu i važnost u punom svjetlu očitovati tek u budućnosti života i djelovanja Crkve zagrebačke.
Crkva zagrebačka održala je u svojoj više nego devetostoljetnoj povijesti veći broj sinoda, no otkako je drevna Zagrebačka biskupija 1852. uzdignuta na rang nadbiskupije i središta hrvatske crkvene pokrajine bila je to tek druga sinoda, ali i bitno drugačija od svih ranijih. Posebnost Druge sinode posebno je uvjetovala činjenica velikih i važnih promjena što ih je u Katoličkoj Crkvi omogućio i potaknuo II. vatikanski koncil, kao i promjena koje je donosilo provođenje koncilske obnove Crkve. Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije tako su prvi put uz klerike po službi i po izboru nadbiskupa odnosno kleričkih zajednica tvorili i vjernici laici, od mladih do onih sa sijedim kosama, od muških do ženskih, od slobodnih do onih vezanih brakom, i to biranih od samih vjernika te po izboru nadbiskupa. Sastav te sinode vjerno i reprezentativno odražavao je stvarnost sadašnje Crkve zagrebačke i takva reprezentativnost žive Crkve u Zagrebačkoj nadbiskupiji do sada nikada ni na kojem nadbiskupijskom skupu nije bila zabilježena, a vrlo vjerojatno ne će ni biti tako skoro.
Upravo je provođenje koncilske reforme bio glavni crkveni pokretač Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, a drugi, ne manje važan, pokretač su društvene, političke i kulturne promjene i izazovi u hrvatskom društvu u kojem živi i djeluje i Crkva zagrebačka.
Premda je puno vremena prošlo od završetka II. vatikanskoga koncila, mjesne Crkve u Hrvatskoj, da su i željele, ne bi mogle obnoviti ni svoje institucije ni svoje evangelizacijsko djelovanje sve do silaska s vlasti komunističkoga režima, do elementarnoga zalječenja rana izazvanih velikosrpskom agresijom i do jačanja demokratskih procesa koji su omogućili, uz ostalo, i sklapanje četiriju ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, koji definiraju pravni položaj, obveze i prava Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Demokratizacijom hrvatskoga pluralnoga društva i definiranjem pravnoga položaja Katoličke Crkve u Hrvatskoj, po uzoru na zemlje sa stabilnom demokracijom, stvoreni su u Hrvatskoj vanjski stvarni i pravni preduvjeti da Crkva može svoje specifično služenje razvijati u punini svoga poslanja. Naime, dok je Crkva bila zatvorena u sakristije i strogo crkveni prostor, nije mogla razvijati ni svoju punu evangelizacijsku, a pogotovo ne prosvjetiteljsku, obrazovnu, socijalnu i karitativnu djelatnost.
U društvenim okolnostima, u kojima je nakon gotovo pet desetljeća progona Crkva zaživjela u normalnosti, u normalnim demokratskim društvenim okvirima, stekli su se uvjeti da Zagrebačka nadbiskupija preispita svoje življenje i djelovanje i prema unutra, tj. da preispita svoje redove i svoje oblike ostvarivanja kršćanskoga života, i prema van, tj. da osmisli svoje djelovanje odnosno svoje služenje konkretnim ljudima u suvremenom hrvatskom društvu. Upravo zato zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije bavila su se djelom evangelizacije, slavljenjem Kristova otajstva, zajedništvom svoga poziva i poslanja te djelovanjem Crkve zagrebačke u hrvatskom društvu. No sinodalni hod ne smije se svesti samo na pet održanih plenarnih zasjedanja, jer on, uz ostalo, obuhvaća brojne priprave, susrete, tribine, rasprave na raznim razinama, osobito na razinama župnih i drugih zajednica na kojima se analizirala stvarnost, potrebe i mogućnosti i s kojih su u tajništvo sinode došli veoma brojni prijedlozi.
I sama zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koja su bila vrhunski organizirana i vrlo pomno vođena, bila su vrlo produktivna jer su iznjedrila 548 intervenata članova sinode, a čak 26 bilo je dodatnih pismenih intervenata vjernika koji nisu članovi sinode. Također članovi sinode na svojim zasjedanjima vrlo visokom većinom prihvatili su 199 sinodskih prijedloga, koji su formalno najvažniji plod sinode. Naime, po svojoj naravi biskupijska sinoda po Zakoniku kanonskoga prava ovlaštena je (nad)biskupu koji je sinodu sazvao podastrijeti svoje prijedloge, svoje savjete za boljitak mjesne Crkve. Stoga će puno značenje i prave dimenzije doprinosa Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije biti poznate kad natpastir objavi svoje smjernice za budući život i djelovanje Crkve zagrebačke. Stoga je kardinal Josip Bozanić u misi zahvalnici na Stepinčevo mogao pozvati: »Potičem vas da u događaju Sinode vidite novi početak, novi zamah pastoralnoga djelovanja, posebno u našim župnim zajednicama, u njima prisutnim molitvenim zajednicama, vjerničkim udrugama i pokretima te župnim tijelima sudjelovanja. Kršćanstvo uvijek započinje iznova. Sinoda nam daje sigurnost, učvršćuje korake, izoštrava pogled, osobito u novim ozračjima, u kojima se jedan naraštaj pokušavao nositi s izazovima na svoj način, a sada je to pozvan činiti novi naraštaj.«
Druga sinoda, kao najvažnije crkveno okupljanje na razini mjesne Crkve i kao jedinstven povijesni događaj u životu Zagrebačke nadbiskupije, zapravo je velik nezavršen proces koji zahtijeva suočavanje sa svim izazovima suvremenosti i okretanje Crkve zagrebačke budućnosti, da bi za nju pripremljena još bolje živjela svoju kršćansku autentičnost i bila sposobna još bolje služiti ljudima i hrvatskomu društvu.
