— U neobičnom gradu u kojem advent, čekanje Isusova rođenja, traje i dva tjedna nakon sretnog porođaja, moja ženica Jelica i ja konačno spokojno i bez nagurkivanja šećemo centrom, sretni i umireni kad vidimo da nama poznati Zagreb iznova izranja ispod svih onih lampica i štandova koji su ga zakrili poput snježnog nanosa, za koji se planirano ne koriste nikakve ralice… I baš u tom postadventski pre(d)idiličnom trenu iza jedne zrinjevačke platane zaskoče nas oni, Brbalići, Vesna i Egon!
– O, Jeeelice! O, Vilko, pa gdje ste nam vi – gotovo ovacijama dočekuje nas Vesna, nekoć »najbrži jezik gimnazije«. – Zar niste na »skijaškom tjednu«?
– Uhm… što? – umah mi Jelica osta bez dara govora. – Misliš na »Snježnu kraljicu«?
– Ma, neee! Pa mislim na pravo skijanje u Austriji, Švici, Italiji. Kronplatz, Andalo, Ponte di Legno… – melje Vesnica kao multipraktik – pa zar niste vidjeli da je gotovo 200 tisuća naših ljudi pohrlilo na skijališta?!
»Pih, ni pola od nas koji smo potpisali protiv ‘Istanbulke’ i za nova izborna pravila, pa nikome ništa« – pomislih u sebi. – »Ali naravno, za medije i ekrane nismo ni upola važni kao ti tipovi iz slalomskih kolona finih terenaca natovarenih skijaškim sanducima i opremom za koju bih morao raditi odavde do vječnosti.«
– Da… vidjela sam na telki – dok ja šutim, mora Jelica odgovarati. – Ne znam samo otkud tolikima toliki novci…
– Ha, čuj, ljudi su šparali za skijanje!
– Je, sigurno su sad u božićne dane grickali samo borove iglice – pravim se duhovit – a ne krmili po odojcima i pravili se Francuzi uz francusku salatu. Živjeli su »bezsarmno«, dok smo mi besramno tukli po sarmi…
– Ha, ha, možeš si mislit! – prihvati Egon. – Sigurno su stezali remen i na gaćama, ha, ha! Makar imaju tregere na kojima bi i nas dvojicu mogli nositi! Ha, ha…
– Što se ti kesiš?! – presječe ga gospođa Brbalić. – Pa i mi bismo išli na skijanje, u Lavarone, da ti nisi iskrenuo nogu baš na Badnjak! Pa nije to tak’ skupo, a kupnjom jednog »ski passa« za odrasle, maloj djeci su besplatne sve ski-ulaznice.
– Aha… a moja Jelica mislila da je taj ski-pas neki lajavko istreniran za snježne vrhunce! – ružnom šalom prikrih vlastito nepoznavanje ski-pasa i mačaka. – Je, mora se naš radni čovjek zasluženo, nakon napornih blagdana, malo odmoriti i na snijegu…
– Je, a na skijanje treba makar zbog djece – nastavi Vesnica svoj »lauf«, ne uočivši moj cinizam ni vrtnju Egonova prsta blizu vlastite sljepoočnice – jer ovdje kod nas ni pravog snijega nema. Dogodine obvezno idemo, i unuka budemo vodili…
– Pod mus, draga, a sad, prosim te – poče Egon odvlačiti svoju brbljaviju polovicu – idemo doma, gebis mi je počel cvokotati, a i krule mi »vijesti iz unutrašnjosti«…
Ostadosmo sami koračati, dok se moja Jele ne pretvori u lokomotivu iz koje se »puši«…
– E, da znaš, dogodine i ja ću na skijanje!
– Ti?? Jelice, pa ti u životu nisi stala na skije! Što ćeš ti na skijalištu?!?
– Pa ne ću ni sad stati na skije, ali ja baš želim na skijanje! – zna moja Jela što hoće. – Neću ja u tom »Šladmingu« ili »Valdiseru« ni izići iz sobe, ostat ću u šlafroku cijeli tjedan i piti čaj, ali jednostavno, dojadilo mi je uvijek biti u ovoj sanjkaškoj, »nasanjkanoj« Hrvatskoj! I ja želim biti dio »Skijaškog tjedna«, baš me briga što ne skijam! Ako treba, otvorit ću firmu, ući u politiku, preletavati iz stranki u partiju, ne zanima me što i kako, želim si dokazati da i ja mogu biti dio »skijaške Hrvatske«!
– Pa, draga, što ne veliš? – nježno ju utješim. – Mogli smo i mi autom u kolonu, do granice… Na kavicu i natrag, toliko da osjetimo bar tu draž skijanja.
