Između Kranjčevića kao preteče pjesničkoga moderniteta te Šimića i Ujevića kao prvaka ekspresionizma javlja se početkom 20. stoljeća u različitim poetikama prvi naraštaj modernih hrvatskih katoličkih pjesnika: Milan Pavelić, Ferdo Rožić, Izidor Poljak, Augustin Čičić, Vid Blažinčić, Augustin Dujmušić, Gavro Kostelnik, Ferdo Galović, Kuzma Petković, Branko Škarica i dr., među koje se nedvojbeno može uvrstiti i kulturno viševrsno zaslužni Josip Markušić.
Rođen je 23. siječnja 1880. u Čepku kod Kotor-Varoša, kršten imenom Stjepan. Nakon pučke škole došao je 1894. u franjevački samostan Guču Goru kraj Travnika, gdje je pohađao pet gimnazijskih razreda. Studij bogoslovije započeo je 1900. u Kraljevoj Sutjesci, a sljedeće godine nastavio u Budimpešti, gdje se zanimao i za književnost. Za svećenika je zaređen 1904. u Ostrogonu. Vratio se u Jajce, no uskoro odlazi u Visoko za profesora na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, koje je i ravnatelj 1909. – 1914. Od 1915. do 1928. obnašao je službe gvardijana u Jajcu, župnika u Kotor-Varošu, gvardijana u Sarajevu te ponovno u Jajcu. Za provincijala Franjevačke provincije sv. Križa Bosne Srebrene biran je na mandat 1928. – 1931. te još dvaput za razdoblje 1949. – 1955. Od 1931. do 1939. djelovao je u Beogradu, nastojeći dovršiti crkvu sv. Ante prema nacrtima slovenskoga arhitekta Jože Plečnika, s kojim je bio prijatelj.
Do početka I. svjetskoga rata bio je aktivan u Hrvatskom katoličkom pokretu, uz ostalo i kao sudionik Slovensko-hrvatskoga katoličkoga kongresa odnosno II. hrvatskoga katoličkoga sastanka u Ljubljani 1913. U društvenom životu djelovao je na liniji pravaške Hrvatske narodne zajednice, koja se zauzimala za trijalizam u Monarhiji i suradnju između katolika i muslimana. Podupirao je rad Hrvatske radničke zajednice te orlovskoga pokreta. Uopće je smatrao da svećenici moraju zauzetije, pa i predvodnički sudjelovati u društvenom životu. Zauzimao se za rješenje agrarnoga pitanja, o čemu je 1911. objavio povijesno-sociološku studiju »Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini«.
Ali još je teže bilo političko pitanje. Tražeći putove slobode i ravnopravnosti za Hrvate Bosne i Hercegovine, koji su »davnih dana oteti naručju Majke Hrvatske«, kako 1908. piše u radu »Život i rad Ivana Franje Jukića«, te radeći na tome da se spriječe međunacionalni sukobi, u franjevcima, koji su, ističe, »sačuvali hrvatstvo Bosne, kao i uopće nacionalnu svijest«, vidi faktore pomirenja i jedinstva. »Franjevci su svojom nacionalnošću bili antisepticum zemlje, kojim su odstranjivane ili su neutralizirane gljivice tuđinskih nanosa i sa Istoka i sa Zapada i sa Sjevera baš vidite: jakošću i upornošću svoje nacionalizovane latinske kulture«, napisao je 1946. u »Bosni Srebrenoj«. Ratne godine proživio je u Jajcu pa je bio svjedok svih tamošnjih ratnih i političkih događaja. Iako nije bio član Udruženja katoličkih svećenika u BiH »Dobri Pastir«, nije se protivio njegovu radu. Nastojao je održavati dobre kontakte s komunističkom vlašću pa je bio i odlikovan, što je jedan od razloga da o njegovoj društvenoj i crkvenoj ulozi do danas ima različitih pogleda. Umro je u Jajcu 26. veljače 1968.
Pjesme, njih ukupno stotinjak, i razne članke započeo je objavljivati u »Poletu« Zbora franjevačkih bogoslova »Jukić«, a zatim u »Serafinskom perivoju«, koji je 1907. – 1908. uređivao, te u njegovu sljedniku »Našoj misli«, »Vrhbosni«, »Hrvatskoj straži« (časopisu), »Osvitu«, »Glasniku sv. Ante«, »Prosvjeti«, kalendaru »Napredak«, »Hrvatskoj zajednici«, »Primorskim novinama«, »Franjevačkom vjesniku«, »Glasniku katoličke crkve u Beogradu«, »Kalendaru sv. Ante«, »Bosni Srebrenoj«, »Dobrom Pastiru« i dr. Godine 1908. objavio je zbirku »Krvavi behari«, u kojoj prevladavaju domoljubne i religiozne pjesme.
Markušića se, kao Škaricu, Blažinčića, F. Galovića i Petkovića, označava neoromantičarom, koji je stajao pod utjecajem programa obnove kršćanske književnosti na osnovi programa austrijskoga književnika Rikarda von Kralika, koji je na hrvatskim prostorima početkom 20. st. promicao najutjecajniji katolički kritičar dr. Ljubomir Maraković. A da je stajao pod velikim Kranjčevićevim utjecajem mogu posvjedočiti stihovi iz pjesme »U spomenuće mrtvih«: »Gle, po groblju v’jence meću – isprazna je taka slava! / Preko grana čempresovih nemir smrtni poigrava. / Pusto mi je gledat paprat, što na groblju samo niče, / I pusto je gluho-nijeme iz grobova slušat priče.« U tom smislu njegovu pjesničkomu opusu »ne mogu se ni s kojega aspekta pripisati obilježja velike poezije«. »Što više, taj je opus opravdano označiti epigonskim… s tim da odrednicu epigonski u ovom slučaju treba shvaćati u najboljem njezinu značenju« (I. Pranjković).
Promicao je narodnu pjesmu držeći da je »puna psihologije i realnog života«, pa je s Brankom Škaricom 1910. objavio zbirku »Bosansko-hercegovačke narodne pjesme ‘Jukićevke’«.
Volio je Bosnu i Hercegovinu, volio je Hrvatsku, napisavši: »Samo vjera u Boga i kršćanski moral mogu spasiti i očuvati Hrvatsku.« Njemu u čast održan je 1980. simpozij u Jajcu i tiskan zbornik radova.
