»Svjesni smo da se i danas od strane počinitelja zla nad Vukovarom i na drugim područjima Hrvatske nastoji zanemariti ili umanjiti to veliko zlo učinjeno od pojedinaca ili zločinačkih organizacija. Kako to da se za zločine protiv čovječnosti, kao što je ovaj na Ovčari, ili onaj u Škabrnji, kojega se danas s posebnim pijetetom spominjemo, ne zanimaju naše državne institucije? S ovoga vukovarskoga groblja diže se glas i mrtvih i živih da je krajnje vrijeme da hrvatska država svim sredstvima uloži napor u rasvjetljavanje svoje prošlosti, svega onoga što joj je na ponos, a i onoga što je opterećuje«, rekao je kardinal Josip Bozanić u homiliji na misi o 25. obljetnici vukovarske žrtve u petak 18. studenoga u Vukovaru i aktualizirao iznimno važno pitanje odnosa prema nedavnoj prošlosti: prema velikosrpskoj agresiji, obrani i strahovitim štetama u ljudskim životima i patnjama, u kulturnim i materijalnim dobrima.
Da je kardinalovo upozorenje na mjestu svjedoče veoma brojne komemoracije žrtava velikosrpske agresije na kojima se širom Hrvatske vrlo često podsjeća na podnesenu žrtvu, na učinjeni zločin, ali se i dodaje: »za koji nitko nije odgovarao«. U povijesti ratovanja svaka agresija koja je bila zaustavljena i završila porazom agresora uvijek je bila teško sankcionirana politički, ali i vrlo opipljivo i konkretno bilo velikom materijalnom odštetom bilo gubitkom dijela teritorija koji je prije sukoba pripadao agresoru. U povijesti ratovanja također je bilo vrlo teških stradavanja agresorskih vojnika sve do masovnih likvidacija nakon poraza, a tek je donošenjem Ženevskih konvencija (prva je potpisana 1864., a ostale tri 12. kolovoza 1949.) definiran humani postupak prema neborbenom osoblju i ratnim zarobljenicima.
Tek u novije vrijeme osnovani su međunarodni sudovi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti pod okriljem Organizacije Ujedinjenih naroda, a u mnoge nacionalne kaznene zakone ušao je delikt ratnoga zločina i zločina protiv čovječnosti »koji ne zastarijeva«. Suvremeni je civilizacijski doseg humanizma da je nezamislivo da bi ratni zločin mogao ostati nekažnjen. Danas supersile, snagom svoga autoriteta moći, ne dopuštaju međunarodnim sudovima da procesuiraju pripadnike njihovih vojska, ali ipak ratne zločince kažnjavaju na svojim vojnim sudovima.
Budući da se na komemoracijama žrtava velikosrpske agresije diljem Hrvatske vrlo često uporno ponavlja da nitko nije za određene zločine odgovarao, nameću se brojna nezaobilazna pitanja. Npr. je li se to Hrvatska odrekla suvremenoga međunarodnoga pravnoga i civilizacijskoga dosega da za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti počinitelj mora odgovarati, osim ako je riječ o optuženim Hrvatima? Kako je moguće da više od 20 godina nije bilo dovoljno da se pripreme objektivne optužnice protiv stvarnih počinitelja teških i brojnih ratnih zločina?
Kako je moguće da vjerodostojna svjedočanstva sudionika tih događanja nisu uzimana u obzir, bilo da su ignorirana bilo da su stavljena u najdublje ladice da budu zaboravljena? Nameće se i ključno pitanje: tko to tako, i u ime čega, usmjerava hrvatsku politiku i njezine državne represivne i druge institucije? Procesuiranja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti nisu niti smiju biti u službi ikakve osvete, nego u službi pravde i istine, jer samo onda mogu biti stvarna snažna opomena da se slično ne ponovi ili ponavlja.
Kad bi bilo moguće zbrojiti sve minute televizijskoga i radijskoga programa, sve kartice tekstova objavljenih u tiskovinama i na različitim portalima u hrvatskom medijskom prostoru nakon 2000. godine, vrlo je izvjesno da bi prikazivanje mogućih zločina koje su u obrani od velikosrpske agresije počinili Hrvati prevagnulo nad prikazima velikosrpskih zločina u nedavnoj agresiji. Tako npr. hrvatska najšira javnost ni danas, gotovo 25 godina od završetka rata, ne zna za ime ikoje hrvatske obitelji likvidirane u velikosrpskoj agresiji, premda takvih obitelji ima barem desetak, ali za stradanje jedne srpske obitelji, iako s pravom, znade sva javnost.
Suvremena hrvatska kinematografija još uvijek nije iznjedrila ni jedan jedini dugometražni igrani film u kojem bi hrvatski branitelji bili pozitivci, nego, ako su spominjani, uglavnom im je dana uloga bezveznjaka i negativaca. Takvoga odnosa prema onima koji su zaslužni što ta država uopće postoji nema ama baš nigdje na svijetu, niti je moguć, a u Hrvatskoj je takav odnos stvarnost.
Zapanjujuća je to spoznaja tim više što se propagandistički i falsificiranjem povijesti hrvatskomu narodu još i danas prišiva strašna etiketa genocidnoga, premda je neoboriva istina da je platio iznimno veliku žrtvu u II. svjetskom ratu i poraću. Zar se to, po nečijem scenariju, treba dogoditi još jednom, s Domovinskim ratom, premda je to bio rat koji hrvatski narod nije želio, niti pripremao, ali je kriv što se mimo svih očekivanja obranio?
Neodgodiva je zadaća hrvatske države da na svim razinama objektivno dokumentira sva događanja u velikosrpskoj agresiji, da procesuira sve počinitelje zločina, da zaustavi i spriječi izjednačavanje krivnje i odgovornosti, da prokaže sve politike i propagandiste koji falsificiraju povijesna događanja u velikosrpskoj agresiji te da njeguje memoriju o velikoj žrtvi, koja je znak ljubavi, memoriju oslobođenu svake osvetničke primisli. Takvim djelovanjem institucije hrvatske države učinile bi stvarno dužnu, osnovnu i najuobičajeniju uslugu hrvatskomu narodu, osobito mladima, dolazećim naraštajima, ali i srpskomu narodu koji ne će moći naći mira dok se ne suoči s velikosrpskom politikom te je odbaci kao zločinačku, i dok ne doživi stvarnu katarzu u istini.
