Osim misa zornica, obiteljskoga zajedništva, ispovijedi i molitve, duh priprave za Božić nezamisliv je bez radosti koja izvire iz glazbe, bilo da je riječ o ozbiljnijoj, u okviru liturgije, ili, pak, o bogatstvu hrvatskih pučkih božićnih napjeva. Poznato je i da je glazba predbožićnoga vremena toliko snažna da k Radosnoj vijesti može približiti i srca onih koji možda ne vjeruju. U poniranju u otajstvo glazbe u predbožićnom duhu spremno je kao sugovornik pristao pomoći ugledni varaždinski crkveni glazbenik i skladatelj maestro Anđelko Igrec. Upravo se on, u jeku pandemije krajem 2020., kada je sve u glazbi polagano zamiralo, odvažio u svoj bogati popis objavljenih skladbi dodati i novi nosač zvuka »Glasi veseli« kojemu je sunakladnik i Glas Koncila, uz varaždinsku Udrugu za menadžment glazbene i primijenjene umjetnosti »Aulos«. Godinu dana nakon što je upravo na tom CD-u objavio: međimurske božićne pjesme za soliste i zbor, svoju Božićnu suitu nastalu na temelju motiva hrvatskih božićnih pjesama i tri drevne hrvatske božićne pjesme, rado je podijelio i kakvi osjećaji u njemu rastu dok dirigira zborom, kakvi dok sklada nove kompozicije, a kakvi kada zasjedne i zasvira na orguljama. Razgovor je oplemenio i poticajima koje kao umjetnik nalazi u svojoj obitelji.
Hrvatske adventske popijevke pjevaju dragom vremenu koje se bliži. Pjevaju o čišćenju i oplakivanju vlastitih slabosti. Mole nebo da rosi odozgor, kako bi nam gore provrle medom, rodile pravdom. Mole Gospodina da dođe, da ne kasni. Poseban je akcent stavljen na Mariju: ona koja je čula pozdrav Gabrijela, ona: lijepi cvijet, blažena žena, roža rumena, sveta Marija. Trudna je. Već Ga nosi, dat će nam Ga. Te pjesme se, slično adventskim pjesmama drugih naroda, pjevaju na zornicama, misama, koncertima, vani na blagoslovu adventskoga vijenca. Jednoglasno, višeglasno, u različitim obradama, s instrumentima, orkestrima. Pjevali su ih naši roditelji. I njihovi. Predci naši. Prenijet ćemo ih naraštajima koji dolaze. Povezuje nas Onaj komu pjevamo. On je vječan, neprolazan. Svijet je potreban Vječnoga. Može ga se sresti u crkvenoj glazbi gore opisanoj, ali i u »svojoj« glazbi, koja toliko često podiže, tješi, usrećuje. Glazba ima moć redovitu »nadmorsku visinu« na kojoj se nalazimo podići nekoliko metara u vis. Prema gore. Prema nebu.
Svjetovna glazba obiluje raznim stilovima. Obiluje i različitim kvalitetama. Neka tek nastaje, neke znamo već godinama, desetljećima pa i stoljećima.
I danas imaju mjesta u našim životima jer nam njihova poruka nešto govori. Tekstopiscima i skladateljima uspjelo je stvoriti nešto što je vrijedno i više puta poslušati, pa i zapjevati. U tome si crkvena i svjetovna glazba veoma sliče.
U adventskom vremenu iščekivanja sve je usmjereno pripravi: s jedne je strane svakodnevnica s obvezama, brigama, uspjesima i neuspjesima. S druge je cilj: blagdan svjetla, topline. U svetopisamskom jeziku to veoma lijepo opisuje prorokova riječ: Tješite narod! Govorite i vičite mu, da mu njegov Bog poručuje da je ropstvo dokončano, da krivnje više nema (Iz 40, 1-3). Zamislimo si četiri tjedna intenzivnoga posvješćivanja te poruke. Ujutro, još za mraka, na putu na zornicu, kad se još sudaraju pospanost s neizvjesnošću koju donosi novi dan, dolazi ta utješna poruka: »Probudi se! Vičem ti! Slobodan si! Sve je u redu! Što je krivudavo, izravnat će se. Izgladit će se što je hrapavo.«
Na svakome je od nas razlikovati mjesta, na kojima je brzina potrebna i brza rješenja olakšavaju život, od trenutaka kad nam je zastati, otvoriti oči, pogledati oko sebe, udahnuti punim plućima. I naši stari su mukotrpili, živjeli sa svojim tjeskobama i strahovima. I mi današnji u našem svijetu kusamo nemir, nepravdu, stradanja, boli. Mislim da kad tad svaki od nas dođe do trenutka kad mu je izuti obuću s nogu i sresti se s Nebesnikom. Tako smo sazdani, da nam je nutrina nemirna i čezne za tim trenutkom. Jedna adventska pjesma citira starozavjetnika koji taj trenutak opisuje sljedećim riječima: »U onaj dan će procvast pustinja, zažarit stepa će se sva. Čudesna će svanut svjetlost i obasjat tvoj će lik.«
Moji su roditelji bili na privremenom radu u Njemačkoj kao i mnogi iz Međimurja i drugih hrvatskih krajeva. Tražili su bolje uvjete za sebe i svoje gnijezdo. Brojni su koji vjekovima sele, migriraju, ostavljaju svoj dom, traže svoje mjesto pod suncem. Svjedoci smo upravo u naše vrijeme, koliko je mnogo onih koji svoj pogled upućuju u druge zemlje. U njima vide izbavljenje, blagostanje, jedinu mogućnost preživljenja. U jednom adventskom psalmu psalmist pjeva: »Gospodin štiti pridošlice« (Ps 146) Moji su u Heidelbergu pronašli posao, prijatelje, mnoge koji su im pomagali.
Kad sam nakon puno godina provedenih drugdje u jednom trenutku svoga života preselio u Varaždin, bilo mi je čudno, jer sam mislio na to, kako se obično čovjek tek u svojim starijim danima vraća kraju iz kojega potječe. Došao sam na poziv prvoga varaždinskoga biskupa Marka Culeja i preuzeo službu katedralnoga orguljaša i povjerenika za glazbu u novoosnovanoj Varaždinskoj biskupiji. Život nas nosi: ponekad to želimo, ponekad ne. Nekad je važno »otići iz svoje zemlje« jer je u »obećanoj zemlji« Gospodin predvidio za nas naše mjesto.
Svako od tih područja ima svoje vlastitosti, teškoće i radosti. Na poslu zborovođe živim od interakcije: nakon vlastitih priprema, na probama prenosim svoja saznanja i oduševljenja sabranim pjevačima. Zadužen sam biti odvjetnik skladatelja: na meni je da svakom djelu brižno pristupam. Tko zna, možda se u njemu skriva »senzacija«, upotrijebim li Vaš pojam iz prvoga pitanja. Na probi, mojim trudom i animiranjem, od više pjevača nastaje zbor – jedno tijelo koje jednako udiše i izdiše. Takav zbor udiše i izdiše istom brzinom, snagom, s istim elementima – vokalima i konzonantima, s istom izražajnošću. Čak im je i osmjeh na licu isti. Senzacionalan zna biti trenutak kad se među pjevačima dogodi posebna harmonija: kad nas ponese neko uglazbljenje, neki tekst, sklad našega suzvučja. Kao orguljašu na misama mi je prvenstvena zadaća pomoći okupljenoj zajednici da se okupljena oko stola riječi i stola euharistije zaista usudi zapjevati. Prvi su kršćani Kristu pjevali kao Bogu. Tko pjeva dvostruko moli.
Na raspolaganju imam moćan instrument s kojim sam u stanju prodrmati svod crkve, pozvati okupljene na ples, klicanje ili žalopojku. S njime dirigiram pjesmu puka: utječem na brzinu, polet u zapjevu. Svojim sviranjem bitno pridonosim dramaturškom dijelu liturgijskoga čina, koji od pripremnoga čina za vrijeme kojega zajednicu treba »upjevati«, preko slušanja Riječi i odgovora u psalmu i kliktaja Evanđelju, zatim svečanoga pridruživanja pjevu anđela Bogu Sabaotu, svoj vrhunac doživljava u sjedinjenju u blagovanju Tijela i Krvi.
Svijet skladanja drukčiji je u izvedbi: on uključuje prazan notni papir, puno olovke i gumice, a kad povučem zadnje dvije crte ne mogu baš biti siguran s napravljenim.
Svaka, naime, nova skladba donosi sa sobom pitanje: »Što će biti od ovoga djeteta«. Put do »dolaska djeteta« zna biti takav, da nam nije jasno kako nam je u drugim slučajevima uspjelo uopće nešto napisati. Ponekad svjedočim trenucima u kojima imam dojam da iz mene »samo izvire«.
Poseban je osjećaj sjesti za velike orgulje u nekoj bazilici ili katedrali. Već i sam veliki prostor izaziva udivljenje i strahopoštovanje. A na raspolaganju mi je instrument, koji mi dopušta taj prostor dodatno ispuniti različitim slikama i bojama: kad sviram pjesmu vjetra i dopustim da iz laganoga povjetarca nastane silan vihor na Duhove; ili pokušam od kapljica vode napraviti slap i pretočiti ga u golemu rijeku; ili se divim blještavilu sunca misleći na Mlado Sunce s visina; ili s pogledom u nebeski svod pokušam brojati zvijezde i svaku njezinim imenom nazivati…
Potpuno je drukčiji susret s malim orguljama. Nedavno sam imao priliku svirati kolaudaciju povijesnih orgulja u Mariji Gorici. Osvaja čistoća zvuka tih nekoliko registara, svaki od njih je poseban, diči se svojom ljepotom, pripovijeda svoju priču. Daje se na raspolaganje da s njim poskakujem, skrivam se, lepršam…
Prvo što u došašću obično zasviram je hrvatska adventska Padaj s neba. Poseban je to osjećaj. Ne treba tu previše registara. Nije do sjaja orgulja. Dovoljno je tek nekoliko toplih osamstopnih flauti i u tijelu se bude sjećanja na tolike advente prije toga. Ili neka pastorala prije mise polnoćke. Skupa s pastirima na betlehemskoj poljani, pod zvjezdanim nebom, kad je »po svoj zemlji zavladao mir«. Jasno, prpošne skladbe poput Pintarićeva Dudaša ne mogu nedostajati. One pogotovo u božićno vrijeme znaju izmamiti ushit i svijest o Božiću.
Crkvena je glazba službenica liturgije. U njoj se točno zna kad se što pjeva i svira. Nešto što je lijepo, ali je tematski vezano uz npr. uskrsno vrijeme, najvjerojatnije ne ćemo moći čuti u adventsko vrijeme u crkvi.
Zavirimo li u pjesmaricu s gregorijanskim napjevima – tzv. Graduale, otkrit ćemo da je u adventu za svaku od nedjelja pripremljen novi repertorij, novi izbor pjesama, koje su bitno vezane uz tu nedjelju i njezinu poruku. Po počecima ulaznih pjesama nazivlju se i te četiri adventske nedjelje: »k tebi uzdižem dušu svoju« (Ad te levavi), »puče sionski, evo Gospodin dolazi« (Populus Sion), »radujte se u Gospodinu uvijek« (Gaudete), »rosite nebesa odozgor« (Rorate caeli desuper). Čak i svaki od nekoliko posljednjih dana došašća ima svoj prijedlog pjesama. Rezultat je to stoljetne molitve i duhovnoga života tolikih koji su nam prethodili, poput generacija izabranoga naroda koji su iščekivali Pomazanika-Mesiju ili poput prvih kršćana koji su ponavljali Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse.
Tome je drukčije na svjetovnim božićnim koncertima i mjestima koje spominjete. Svjetovne božićne pjesme veličaju svjetlo, snijeg, bor, zajedništvo… Time rasvjetljuju zimsku tamu i donose mnogim srcima toplinu, koju vjernici zacijelo itekako od Gospodina mole. Organizatori i izvođači na božićnim koncertima ipak nerijetko izvode glazbu koja nema nikakve veze s Božićem ili s došašćem. Često je tome uzrok čisto praktične naravi – za spremanje božićnoga programa potrebno je vremena, a lakše je pripremiti ili uzeti skladbe koje su izvodive i u druga doba godine. No i nekompetencija i neznanje znaju igrati svoju ulogu.
Ipak me uvijek iznova fascinira činjenica da razne estetike, stilovi, žanrovi mogu svaki na svoj način pridonijeti posebnosti ovoga vremena u godini. Već time što je neka glazba lijepa, poznata, bude izvedena na velikim skupovima, zna ju činiti takvom, da njezinim obožavateljima daje osjećaj svečanosti, blagdana, pripadnosti. Utoliko i to na svoj način pridonosi božićnomu slavlju, a može zasigurno voditi i do Božića.
Promatramo li glazbu s kojom smo odrasli, koja nas prati u našem životu, lako je zaključiti da čovjek pjeva i u danima smijeha i danima plača. Kad mu je dobro i veseli se, i kad je bijen nevoljama. Upravo za pjevanje potrebno je mobilizirati dodatne snage: podići čelo, uspraviti tijelo, dobro balansirati mišićima glave, vrata, dijafragme. Udahnuti.
Mnogima je teška sadašnja mrklina: U bijegu pred nesigurnošću, gdje pronaći dom? Iz razrušenosti i siromaštva, gdje pronaći kuće koje stoje i blagostanje? U nestašici povjerenja, kome dati naše povjerenje? U stalnom ponavljanju iste nepravde, kako se opet i opet dići i nastaviti boriti?
Želim nam, da nas Gospodin obasja! Jesmo doduše narod koji u tmini hodi, ali nam je neizbježno vidjeti svjetlost veliku! Grlo nam je isušeno. No zapjevati nam je! Zemljani smo, krhki, slabi, nevoljni. No Emanuel – Bog s nama, Bog je s nama! Možda je najjednostavniji put brinuti za druge. Donositi im radost. Zapjevati im. Prorok o takvima pjeva: »Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreći Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!’«
