Često pišete o aktivnostima Vatikana i Svete Stolice. Nekada upotrebljavate jedan izraz, nekada drugi. Postoji li razlika među njima?
Danijel M.
Već smo imali prilike odgovarati na pitanja slična Vašemu i pri tome smo navodili da i sami službene informacije i sve ostale podatke preuzimamo s internetske stranice Vatican.va, na kojoj se može pronaći i informacija o tome što je Vatikan (ili Vatikanski Grad ili Država Vatikanskoga Grada), a što Sveta Stolica. Čak se i ta službena stranica zove Vatican.va, a kad ju otvorite, na njoj piše »La Santa Sede« (Sveta Stolica). U odgovoru donosimo slobodni prijevod kratkoga teksta s te stranice: »Država Vatikanskoga Grada nastala je Lateranskim ugovorom koji su Sveta Stolica i Italija sklopile 11. veljače 1929. i ratificirale 7. lipnja 1929. Njegova/njezina osobnost kao suverenoga tijela međunarodnoga javnoga prava, različitoga od Svete Stolice, univerzalno je priznata. Katolička Crkva vrši svoje poslanje naviještanja istine evanđelja, za spasenje svih ljudi, i služenja miru i pravdi, u korist svih naroda, kako preko različitih partikularnih tako i preko mjesnih Crkava, raširenih diljem svijeta, i kroz svoju središnju vlast, koju sačinjavaju Papa i tijela koja mu pomažu u njegovoj odgovornosti prema sveopćoj Crkvi (označenoj imenom Apostolska ili Sveta Stolica). Vrhovni poglavar boravi u Gradu Vatikanu, gdje se nalaze i sjedišta nekih od spomenutih tijela (danas su to, među ostalim, dikasteriji, nap. a.). Država stoga ima jedinstvenu karakteristiku da je sredstvo neovisnosti Svete Stolice i Katoličke Crkve od bilo koje uspostavljene vlasti na ovom svijetu. U određenom smislu ona je znak nadnaravnoga karaktera same Crkve budući da su strukture Države Vatikan svedene na minimum za njezino djelovanje. Dodajmo tomu da je Vatikan, dakle, država koja se nalazi u gradu Rimu i da zauzima samo 0,44 četvorna kilometra. Osim bazilike sv. Petra, Apostolske palače, vrtova i pomoćnih zgrada, na talijanskom državnom teritoriju posjeduje i nekoliko crkvenih objekata koji po istim Lateranskim sporazumima iz 1929. uživaju ekstrateritorijalnost, a riječ je o bazilikama sv. Marije Velike, sv. Ivana Lateranskoga i sv. Pavla izvan zidina te nekoliko drugih zdanja u Rimu, a izvan Rima nalazi se i papinski ljetnikovac u Castel Gandolfu.
Jedan mi je prijatelj rekao da je negdje čuo da ako se pričestimo na misi, na kraju pri izlasku iz crkve nema potrebe učiniti znak križa sa svetom vodom. Ima li kakvih odredaba koje to propisuju i što je Vaša preporuka?
Zagrepčanka
Možda Vaš prijatelj nije dobro čuo ili dobro zapamtio i možda je čuo da se nakon što primimo pričest – dakle, neposredno nakon primanja pričesti – ne trebamo ni poklecati niti se klanjati oltaru, niti se trebamo križati, nego se trebamo dostojanstveno vratiti na svoje mjesto i tamo se zahvalno pomoliti na daru euharistije koji smo primili. No to ne znači da nam je primanje pričesti »zamjena« za križanje pri izlasku iz crkve na kraju mise. Na slično smo pitanje jednom odgovarali pa smo objasnili da znamenovanje i znak križem, kako piše naš liturgičar dr. Ivan Šaško, trebamo shvatiti kao »poziv na početak pravoga života, našega uzdignuća prema punini slave i pobožanstvenjenja« – bez obzira u kojoj se prigodi križamo (kad se probudimo, tijekom dana kada molimo, navečer prije nego što usnemo ili u drugim prigodama). Kada ulazimo u crkvu, moramo se sjetiti da na neki način izlazimo iz svakodnevnoga svijeta, da ulazimo u poseban, sakralni prostor, prostor u kojem osjećamo posebnu Božju prisutnost. Već nas taj ulazak mora podsjetiti na to tko smo i što smo. Ima li onda išta »prirodnije« nego da nas na to podsjeća znamen križa na našem tijelu koji činimo rukom umočenom u blagoslovljenu vodu? Tim se činom spominjemo i svoga krštenja (voda) te pripadnosti Kristu (znak križa), piše dr. Šaško, a isto to vrijedi i kod izlaska iz crkve, sa sviješću da je znamen križa najuočljiviji kao blagoslov ili posveta stvari i osoba kojim se one dovode u posebnu vezu s Bogom. U svom smo ranijem odgovoru citirali i Berta Ghezzija koji je u svojoj knjizi »Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve« istaknuo da znak križa »nije prazna gesta«, nego je »moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskoga odvjetnika i sredstvo našega uspješnoga kršćanskoga življenja« te »obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu«. A poznati teolog Romano Guardini pak potiče: »Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinoga Boga.«
