Arturo Mariani, mladić rođen 1993. godine, proveo je sasvim uobičajeno djetinjstvo u Guidoniji, prigradskom naselju Rima. Znatiželjan, otvoren novim iskustvima, sklon čitanju i športu, bio je i drago društvo među svojim vršnjacima. Ni po čemu nije odskakao osim po činjenici da je rođen bez jedne noge i da se zbog toga još u majčinoj utrobi našao na »popisu za odstrjel«. Njegov je životni put predstavio projekt »Obitelj i mediji«, uglavnom na temelju Marianijevih autobiografskih zapisa objavljenih u knjizi »Rođen ovako« iz 2015. godine.
Na pregledu na kojem je utvrđeno da će biti rođen bez jedne noge liječnici su njegovim roditeljima brzo ponudili način kako mogu »izbjeći« takvu situaciju.
Spomenuli su im »Zakon 194«, koji je u Italiji dekriminalizirao pobačaj i prema kojem je moguće pobaciti djecu za koju je utvrđeno da će biti rođena s određenim malformacijama. Takvu su ponudu njegovi roditelji oštro odbili.
»On će potrčati na svoj način«, rekli su roditelji i na neki način odredili budućnost svojega sina. Naime, kao veliki ljubitelj nogometa i navijač kluba »Roma« Mariano je kao tinejdžer, bez jedne noge, uspio ostvariti i nogometnu karijeru. Priključio se talijanskoj reprezentaciji nogometaša s invaliditetom, s kojom je nastupao i na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 2014. godine.
U svojim autobiografskim zapisima Mariano šalje važnu poruku. On tvrdi da se unatoč svojemu invaliditetu osjeća povlašteno jer su njegovi roditelji bili dovoljno hrabri da u presudnom trenutku odustanu od »ideala normalnosti« da bi se prilagodili svim njegovim potrebama.
Posebno je to važno u kontekstu »ideologije zdravizma«, koja čovjeka mjeri po tome koliko je zdrav i koja, primjerice, vrlo hladno opravdava zašto djecu s malformacijama ili s Downovim sindromom treba pobaciti. »Zasigurno je život toga mladića poseban, kompliciran… No ako proučimo njegovu životnu priču, možda ćemo trebati promisliti i o tome što ‘kvaliteta života’ doista znači«, zaključuju iz »Obitelji i medija«
