Prema Prvoj knjizi o Kraljevima prorok Ilija išao je »četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba«. Četrdeset dana i četrdeset noći bez sumnje upućuju na četrdesetogodišnji prolazak Izraelaca kroz pustinju, ali osobito na četrdeset dana i četrdeset noći što ih je Mojsije proveo na brdu Sinaju. Horeb i Sinaj isto su brdo, a nazivi su iz dva različita razdoblja.
Budući da je želio spasiti Savez i ponovno uspostaviti čistoću vjere, Ilija je otišao na mjesto gdje se istinski i živi Bog, u kojega je on vjerovao, objavio i gdje je bio sklopljen Savez. Tako sveti pisac želi Ilijino djelovanje izravno povezati s Mojsijevim. Kao što se Bog objavio Mojsiju na gori, tako će se sada objaviti i Iliji. Mojsije i narod koji je predvodio bili su tek izišli iz Egipta, iz zemlje ropstva i nevolje, a Ilija i narod koji je htio očuvati u pravoj vjeri nalazili su se u nevolji idolopoklonstva. Objava Božja ohrabruje i daje sigurnost Božje prisutnosti u narodu, ali i u životu pojedinca. Ilija na Horebu ulazi »u neku spilju«. Riječ je o pukotini u stijeni u koju se bio sklonio Mojsije prilikom Božjega ukazanja u Knjizi Izlaska. Prilikom prolaska Gospodinova sveti pisac nastoji dočarati Božju narav. On nije ni u silnom vihoru, ni u snažnom potresu, ni u ognju.
Sve su to pojave koje su svjedočile o Božjoj prisutnosti prilikom sklapanja Saveza na Sinaju između Boga i njegova naroda. Ovdje te pojave samo najavljuju Božji prolazak, a »šapat laganog i blagog lahora« označava samoga Boga. Dobro je primijetiti da taj hrvatski prijevod slijedi latinski tekst Svetoga pisma. Grčki tekst govori o »glasu laganog lahora«, a hebrejski izvornik govori o »glasu laganu i meku«. Taj lagani lahor, odnosno glas lagan i mek označava intimnost Božjega odnosa s prorocima, ali ne i blagost njegovih djela. On jest utjeha i nježnost za Božjega čovjeka, ali navješćuje propast i nevolju Božjim protivnicima. Ilija izlazi pred pećinu i zakriva lice plaštem. Izraz je to uvjerenja da čovjek ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Bog, premda ulazi s čovjekom u intiman odnos, ipak ostaje svemogući, svevišnji, onostran, toliko drugačiji od čovjeka da ga čovjek ne može ni pogledati.
Izvještaj o Isusovu hodanju po vodi zajednički je Mateju i Marku, a sličan se nalazi i u Ivanovu evanđelju, no jedino kod Mateja Petar nastoji učiniti isto. Uostalom, i sam Isus kaže mu: »Dođi!« To je poziv, a Petrovo hodanje zapravo je čin nasljedovanja njegova učitelja. Iz evanđelja je vidljivo da Petar isprva uspješno hoda po vodi, no kad spazi vjetar, preplaši se i počne tonuti. Način kako je ovo ispripovijedano podsjeća na prispodobu o sijaču. Ondje Isus govori o onima koji čuju Riječ i odmah je s radošću primaju, ali su nestalni, pa suočeni s nevoljama i progonima, odmah napuštaju taj put, ili pak o onima koji slušaju Riječ, ali tu riječ uguše zemaljske brige i zavodljivost bogatstva.
Ta prispodoba nalazi se u trinaestom poglavlju Matejeva evanđelja, a današnji odlomak u njegovu četrnaestom poglavlju. Tko je u ono doba čitao evanđelje morao se sjetiti onoga što je već bio pročitao, pa je onda i taj Petrov hod po vodi, u kojem on najprije krene, a onda vidi valove pa počne tonuti, morao tumačiti u svjetlu prethodne prispodobe o sijaču. Zapravo je Petrov hod slika vjerničkoga života. Čovjek često krene za Isusom, oduševljen njegovim naukom i primjerom, no u susretu s nevoljama posustane. Tada se treba obratiti Gospodinu molitvom i poput Petra reći: »Gospodine, spasi me!« I odmah je tu Gospodinova ispružena ruka koja znači sigurnost, spasenje i život.
Odlomak iz Pavlove Poslanice Rimljanima posebno se bavi sudbinom židovskoga naroda u odnosu na spasenje i u odnosu na Crkvu. Apostol je već od početka poslanice naglašavao da se ne stidi evanđelja koje je »snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku«. I sada želi naglasiti to prvenstvo Židova u naumu spasenja, ali i u svom djelovanju i u svojim osjećajima. Židovi većinom nisu prihvatili navještaj evanđelja pa je stoga u Pavlovu srcu »silna tuga i neprekidna bol«. Njegova je ljubav prema vlastitomu narodu tako velika da bi radije sâm prihvatio prokletstvo i odijeljenost od Krista ako bi to spasilo njegove sunarodnjake. Takvi njegovi osjećaji nisu samo utemeljeni na nacionalnoj solidarnosti, nego još i više na teološkom promišljanju i povijesti spasenja. Kad kaže da su oni »Izraelci«, onda misli da su oni istinski potomci Jakova, koji je nazvan Izraelom, praotca koji je baštinio Božja obećanja. Iz te njihove povlastice proizlaze i sve ostale koje od njih čine osobiti Božji narod. Tako su oni Božji posinjen narod; njihova je Slava, to jest Božja je prisutnost među njima; njihov je Savez kao znak osobitoga odnosa između Boga i naroda i osobite Božje vjernosti; njihovo je zakonodavstvo i bogoštovlje po kojem kao narod svjedoče Boga drugim narodima; njihova su i obećanja po kojima ne će nikada nestati i kojima im je zajamčena Božja briga; konačno, njihovi su i otci, uz Jakova, misli se osobito na Abrahama i Izaka. Potomstvo koje je tim otcima obećano u punini je ostvareno u Isusu Kristu, koji je tijelom također pripadnik židovskoga naroda.
