Hrvatsko društvo likovnih umjetnika na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma već dva mjeseca ugošćava djela najslavnijega neznanca hrvatske umjetnosti – Slavka Kopača. Vinkovački umjetnik svjetskoga glasa 11. i 12. veljače okupio je i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva na stručnom simpoziju naslovljenu »Slavko Kopač – U potpunosti slobodan«. Povod je to da o tom kulturnom događaju godine i tragovima duha u Kopačevu djelu razgovaramo s povjesničarkom umjetnosti i kustosicom izložbe dr. Anitom Ruso Brečić.
Taj slikar, kipar i pjesnik prvi je Hrvat o kojem je prestižna izdavačka kuća »Gallimard« objavila monografiju. No široj javnosti bio je uvelike nepoznat sve do 2020., kada je ga je kustosica Ruso Brečić predstavila uz još 37 svjetski značajnih Hrvata na velikoj izložbi »Hrvatska svijetu«. »Kopač je jedini naš umjetnik koji je vodio jednu tako prestižnu umjetničku zbirku kao što je zbirka ‘Art brut’, a i jedini je naš umjetnik koji je istinski obilježio poslijeratni Pariz izvornim doprinosima umjetničkim pravcima art brutu i enformelu. Već su to sasvim dovoljni razlozi da ga stavimo u sve udžbenike, da o njemu istražujemo i pišemo na hrvatskom i na stranim jezicima, da ga rabimo kao znak prepoznavanja. On treba biti brend hrvatske kulturne scene«, ističe kustosica.
No odmah po otvorenju izložba je izazvala kontroverzu u kršćanskom svijetu. Naime, u trima figurama koje je kipar Marin Marinić izradio prema Kopačevim motivima neki su prepoznali spodobe koje vrijeđaju kršćanstvo. O čemu je zapravo riječ? »Riječ je o motivima Kopačevih Krava iz 1949. na kojima tri životinje šeću kao ljudi, na dvije noge. Pomutnja koja je oko njih nastala prisjetila me anegdote iz Kopačeva života. Kada je predavao u Mostaru na gimnaziji, sukobio se s kolegicom koja nije mogla prihvatiti da on dopušta djeci slikati stol s jednom ili dvije noge kada stol ‘mora’ imati četiri noge. Žao mi je ako su te skulpture ikoga uzrujale ili povrijedile. Razumijem da Kopačeva estetika možda nije bliska ljudima. Ipak, ne mogu razumjeti da se ne znamo slušati. Kada sam u medijima pokušala pojasniti tu situaciju, opet su me pojedinci napali da lažem«, rekla je, primijetivši da nije riječ samo u neslušanju. »Naše kolektivno umjetničko obrazovanje zaustavlja se na početku 20. stoljeća. Sve što je nastalo nakon impresionizma ljudi olako proklinju i svrstavaju u smeće. To nije ni intelektualno pošteno ni pravedno. Ta se nepravda, nažalost, dogodila i Kopaču«, zaključuje.
Nije to prvi put da se Kopač susreo s neshvaćanjem. Što je to izazovno u njegovoj umjetnosti? »Kopač je umjetnik stalne mijene koji ne želi stvarati samo ono što vidi. Kako je sam rekao: ‘Bog je stvorio stablo. Ja ne ću slikati to isto stablo, nego ću slikati kako ga ja doživljavam.’ Zato nikada nije posjetio Louvre. Na temelju svega što sam naučila o tom jednostavnom, produhovljenom čovjeku, smatram da to nije bilo iz oholosti, nego baš suprotno – iz poniznosti. Bio je svjestan da se ne će moći osloboditi utjecaja pa je odlučio ne prepustiti se toj ‘grješnoj prigodi’«, protumačila je dr. Ruso Brečić.
No Kopač nije tražio slobodu samo u izričaju. Osjetio je i stigmu hrvatskoga emigranta tijekom umjetničkog usavršavanja u Italiji i Francuskoj. Kako se suočio s totalitarizmima 20. stoljeća? »Kopač je u jednom intervjuu s Mirkom Galićem rekao da je on kao presađena biljka čiji korijeni ostaju vezani za izvore. Za vrijeme studentskoga boravka u Parizu 1939. doživio je ulazak Nijemaca u parišku ulicu Saint-Jacques. Govorio je da ga rat prati kamo god ide. U političkom smislu svrstavao se uza svog profesora sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, Vladimira Becića, te kolege Ljubu Babića i Jerolima Mišu, a nasuprot umjetničkim borcima za socijalističke ideje – Hegedušiću, Aralici, Tomaševiću i Postružniku. Sam je posvjedočio da je u njegovo vrijeme ‘sve što je bilo značajno u zagrebačkom slikarstvu bilo ljevičarski nastrojeno’«, opisuje kustosica.
Čini se da je i više nevolja imao zbog svojih sunarodnjaka nego zbog Francuza. »Kopač je u srcu i mozgu, kako je govorio, nosio ideju o darivanju svojih djela Vinkovcima, ali iz rodnoga su ga grada pokolebali. Rekli su mu da nema mjesta ni za 19 slika koje je već darovao, a kamoli za cijelu zbirku.« Zanimljivo je i svjedočanstvo o tome kako je jugoslavenska kulturna politika dosegnula i Francusku. »Kako sam Kopač svjedoči, povjesničarki umjetnosti Nelli Arambašin u Parizu je prvotno odobrena doktorska teza o njemu. No kad je došla svojemu mentoru s razrađenim idejama, odbijena je iz razloga političke naravi. Kopač je to prokomentirao: ‘Na Hrvate se lako baca ljaga da su ustaše’«, ispričala je.
Veliki Vinkovčanin često je govorio da, kamo god krene, sa sobom nosi prašinu rodnoga kraja. Što mu je predstavljala domovina u koju se nikad nije trajno vratio? »Iskazivao je veliko domoljublje i zabrinutost tijekom Domovinskoga rata, kada se redovito čuo s tadašnjim vinkovačkim gradonačelnikom Draženom Švageljom. Jednom mu je povjerio da nije siguran hoće li njegovo srce izdržati sve bombe koje su padale na Vinkovce, ali je siguran da će Vinkovci izdržati. Kopač je pozdravljao hrvatsku samostalnost te je žarko želio što veći broj svojih djela ostaviti našim muzejima. Tako je za života Klovićevim dvorima darovao 70 djela, a njegova supruga Paulette i sin Laurent Gradskomu muzeju Vinkovci darovali su 50 djela«, navodi dr. Ruso Brečić.
Uz ljubav prema domovini, Kopača je krasila i jedinstvena vedrina, koja odsijeva iz njegovih radova. »Kopač je slikar dječje nevinosti koji se poput djeteta nikad nije prepuštao dosadi ili rutini. Zato gotovo nema materijala koji se nije našao na njegovim djelima. Njegov atelijer bio je eksperimentalni laboratorij u kojem je uvijek nanovo nešto izučavao.« No sugovornica napominje i da će ta vedrina današnjega promatrača približiti razgovoru s Bogom. »Jednako kao što nam Crkva, svjesna da smo svi različiti, nudi različite duhovnosti, tako i Bog podiže različite umjetnike. Oni sami odlučuju hoće li s njim surađivati ili ne će, baš kao i svi mi. Mene Kopačeva vedrina dira od prvih susreta s njim. Sve što je prozračno i što ne opterećuje čovjekovo srce može ga uvesti u stanje smirenosti i tišine koje je preduvjet za razgovor s Bogom«, zaključila je dr. Ruso Brečić.
