»Ma samo ti idi kam’ hoćeš, meni je dobra i Marija u našoj župnoj crkvi, na oltaru sa strane. I tak’, ak’ slavimo njeno uznesenje na nebo, onda ne bu ostala ni u tom Međugorju! Sad, čitam posvuda, ispada valjda kak’ Majka Božja sam’ tam na celoj kugli zemaljskoj stanuje, ma daj, molim te…« ekstremno konzervativno mi pričepi poklopac konzerve pod nosom moj suvozač Damba, dok se kao kakvi kolovoski Don Kihot i Sancho, kao »posljednji radnikanci« vozimo na posao. Sad, istina, možda mu nisam morao početi baš s egzotikom Međugorja za Veliku Gospu, ali ipak ću ja – mislim si dalje u sebi – radije na taj dan makar i do Marije Bistrice, Remeta, Stenjevca ili koje pete, baš Marijine crkve sa sasvim pristojno konzervativnim stavom o neizbježnom proštenju…
»Pogleč ju, emancipiranu…« započinje Damba sad svakojutarnje prigodne sušoferske meditacije, upirući prstom prema tramvajskoj postaji. »Velim ti ja, danas još samo ženske puše po ulici, najrajše bi i u tramvaju čikale… E, to ti je, htjele su biti ravnopravne, iste ko muški, a sad su i muškije od dosta nas, ha? Šišaju se kak mi, ova je sirota malo i raščupana, ni se stigla počešljat jer je morala mam zakurit cigaretu. Imaju i hlače, pa i sakoe, bolje od nas, možda koja u nutarnjem džepu ima i kolonjsku s pretočenom rakijicom… Paaaziii, buš zgazil bakicu! Kam se šećeš, babac, s tim pesom, prije neg je sunce izišlo?! A da joj veliš da klinca otpelja u vrtić, rekla bi kak ju križa bole, da joj ruka trne i kak ne more ni litru mlijeka nositi. Ma, te ženske danas…« Dok Damba ne prestaje, sretan kak je naišao na zlatni rudnik temu, i ja prešućujem jednu damu koja se, izišavši iz nekog bijesnog ‘gradskog’ terenca, tek uči hodati. Prvi koraci na štiklama visokima bar ko krigla politrenka… Lome se nožice, ne će valjda tresnuti i ona i laptop joj u poslovnoj torbi, pravo sam muški zabrinut, ali sigurno bi bila sretna, bilo bi joj drago da je netko, makar i konzerviran u autu iz prošlog tisućljeća, primijetio da joj je frizura besprijekorna, da je dobila boju na moru i da… ima »cipelice trokatnice«, bolje i od Pepeljuginih…
»Ajde, Vilkec, vidimo se onda u ponedjeljak, iza Vel’ke Gospe!« pozdravlja Damba izlazeći iz auta, očito pomiren da meni ne će biti dovoljno dobra »pokrajnja« župna Marija, ostavljajući me uskovitlanih misli. Više me ne muči u koju ću crkvu, nego si mislim, sa zebnjom se pitam bi li me nebeska Majčica uopće i privlačila svake godine iznova kad bi u crkvama i na oltarima bila više nalik na današnje mame i žene?
